Tim povodom, u toplom, prijateljskom razgovoru za beogradski portal “Simptom”, Boris je otkrio neke stranice svojih životnih zakona, ne pominjući dalje želje jer je njihovo ispunjenje “u rukama viših komunikacija”.

■ Hitovi koje ste napravili na početku karijere, i tada su kvalifikovani kao trajni, što je kompliment za mladu osobu koja se pojavljuje sa autorskim pesmama u velikoj državi i ogromnoj konkurenciji. Da li biste otkrili neke svoje tadašnje strepnje i koje su prirode bile? Šta Vas je, kao mladog pevača i autora, naročito inspirisalo i kako ste tada gledali na sebe u budućnosti, ima li neke razlike?

B. N.: Kao mlad čovjek i autor, nisam imao nikakvih predrasuda u startu. Nekako sam osjećao da je ono što stvaram bolje od puno toga što je bilo u ponudi domaće scene, bez prepotencije, ali znao sam to. S druge strane, nisam imao nikakvih očekivanja jer sam znao da imam dovoljno vremena ovog svijeta pred sobom, tako da ništa nisam doživljavao kao biti ili ne biti, ono “hamletovski”. Jednostavno sam mislio: “O. K., to su moje pjesme, volim to, pa što bude…” I bilo je, bilo je veliko odmah u startu i intenzivno. Nisam se nadao tolikom uspjehu u startu. Inspirisala me je strana, britansko-američka muzička scena, njihove produkcije, moda, lifestyle… sve. Želio sam biti poput njih; izgledali su tako cool, otkačeni i slobodni. Pa otprilike, doživio sam se i kao i sada, ali nisam znao da će mi kojekakvi ratovi, ekonomske depresije, pandemije oduzeti barem 15 godina kvalitetnog stvaralaštva. To sam trebao naplatiti u najboljim godinama, a mi smo svi buljili u vijesti i strahovali što će biti sutra…

Foto: Matea Smolčić

■ Svoju zemlju ste 2005. godine predstavljali na Evroviziji. Kakvi su Vam bili utisci o svemu oko tog muzičkog spektakla i kako danas gledate na to takmičenje? 

B. N.: Gledao sam to kao na Evropsko prvenstvo u muzici. I imalo je smisla, ono što mi je tužno jeste da je sve manje dobrih melodičnih pjesama, sve više je, mogu reći, dekadencije i promicanja čudnih vrijednosti. Nemam pojma je li to neka agenda ili samo površnost današnjeg društva. Mene je to privlačilo jer sam se želio jednom okušati opet kao početnik, neko koga niko od tih ljudi iz Evrope ne zna, i da vidim kakav ću dojam ostaviti. Bio sam primijećen, neka moja energija ostavila je dojam i to mi je dalo potvrdu da imam ono nešto, da moj uspjeh na ovim prostorima nije slučajan. E sad, možda s nekom drugom pjesmom bih se borio za pobjedu, ali i ovako osvojili smo puno bodova i ostavili dobar dojam.

■ Najavljujete nove projekte, CD “Zbog nas” najverovatnije će se pred publikom pojaviti konačno u maju mesecu. Singlovi “Kome zvona zvone” i “Nesanica” vrte se po svim relevantnim regionalnim stanicama i već su hitovi, a nedavno je izašao “Kad on te ostavi”. Kakva je nova energija?

B. N.: Mala digresija, singl “Kome zvona zvone” više pripada prethodnom albumu iako nije na njemu al bio je kao zaokružena zadnja faza kraj tog albuma, dok su “Nesanica” i “Kad on te ostavi” najava albuma “Zbog nas” na kojem će se između ostalog i te dvije pjesme naći. Ne znam, ukratko, nakon dugo vremena sreo sam se s Mirom Buljanom, producentom s kojim sam surađivao na nekim od mojih najboljih albuma, “U fobru i zlu”, “Sve gubi sjaj”, “Branim se”. Svaka kreativna suradnja ima svoj pik i onda se stvari počnu ponavljati i dođe do zasićenja; eto Miro i ja smo pustili 17, 18 godina da se provjetri inspiracija i energija i ponovno ukrstili gitare. Dogodila se energija tako moćna koja nas je bukvalno otpuhala svojom snagom i odmah smo osjetili taj žar i kreativnost tako da nemam riječi s kojima bih opisao ushićenje u isčekivanju da svi čuju nove pjesme koje uskoro izlaze. Mislim da smo imali što za reći.

 

■ Obzirom na to da ste bili talentovani i bavili se sportom pre muzičke karijere, a bavite se i danas, da li sebi dopuštate faze kada tu aktivnost malo zapostavite i koliko Vam je taj deo života pomogao u formiranju ličnosti?

B. N.: Puno mi je pomogao, naučio me odricanju, disciplini, ustrajnosti, zdravom životu, ja zbog sportskog duha, nisam popio kap alkohola, ni zapalio cigaretu do svoje 27. godine; nisam znao što je to. O. K., možda sam kasnije malo popustio i istražio recimo i taj tamniji dio showbiznisa, ali sam se zbog sporta uvijek uspio vratiti na pravi, zdravi put. Čak sam propušio s 51 godinom, ali nakon tri godine pušačkog staža shvatio sam da kad nisam 50 godina pušio, da bi bilo glupo da to počnem sada i uspješno sam ostavio cigarete te vratio nazad svoj maksimalan kapacitet pluća koji je uvijek bio velik. Danas živim totalno zdrav život, treniram šest puta tjedno: dva puta tjedno s osobnim trenerom eksplozivne vježbe, kick box, judo, a četiri puta tjedno trčim po 5 km. Meso sam gotovo potpuno izbacio, iako si dam oduška jer ne volim isključivost. Ponekad pojedem meso, ali ne kontinuirano već rijetko. U društvu popijem i čašu vina ali vrlo rijetko. Ali za ukupan balans čovjeka nije važno samo fizičko zdravlje, već i duhovna i mentalna higijena. Trudim se živjeti u istini po svaku cijenu; istina daje snagu i oslobađa, laganje drugih i samog sebe put je u zakrčenost energije. Kad sve to spojite, imate balans života.

 

Foto: Matea Smolčić

■ Nije daleko ni jubilej, 40 godina karijere. “Kuda idu izgubljene djevojke” sa istim se žarom sluša i danas kao i 1986. Kako planirate da proslavite 40-godišnjicu i postoji li možda neka neostvarena želja u smislu prostora, gde biste voleli da nastupite?

B. N.: Obilježit ću sigurno tu obljetnicu iduće godine jer cifra je baš okrugla i lijepo zvuči. Neke remiksove ćemo možda napraviti, a što se nastupa i koncertnih prostora tiče, nemam pravila; danas svi svugdje nastupaju pa čovjek ne zna što je veći izazov i gdje…

■ Kako gledate na današnje uređenje sveta i prepoznajete li ponavljanja i šablone, imate li u odnosu na životno iskustvo možda neku dobru poruku, bar za ljude u našem regionu (ex Jugoslaviji)?

Foto: Matea Smolčić

B. N.: U gotovo svim SF filmovima najnaprednije civilizacije nisu one tehnološki napredne. Vrhunac napretka su one kad vidite nepoznati planet, a on je sav u prirodi, a ne u betonu i velebnim građevinama. I onda taj neki stanovnik onako mirno lebdi, levitira iznad neke trave i rješava stvari telekinezom, pomiče predmete na daljinu, itd… Time sam htio reći da sve je u nama samima, sva moć i spoj s Bogom u nama je. Upravo nas danas odvlače od nas samih, od ljudskosti, od unutarnje snage i spoja Boga, čovjeka i prirode. Povratak sebi, povratak prirodi budućnost je ljudi, ako se u međuvremenu trajno ne udaljimo. Biti svoj, izvući iz gomile informacija svoj zaključak i ne izgubiti samog sebe, onog vječnog sebe koji je uvijek i zauvijek.

 

■ Šta Boris Novković privatno sluša, bilo da je tzv. domaći teren (region ex YU) ili inostrana muzika? Jesu li The Beatles i dalje u modi?

B. N.: Iskreno, čovjek se umori od slušanja glazbe, posebno angažirane glazbe s porukama, produkcijama, tekstovima… Beatlese, radije prosviram na gitari tu i tamo, a kući na YouTube-u pustim Monday jazz playlist, pa Tuesday, pa Wednesday i tako do kraja tjedna, pa Paris café music, pa Beach bossa nova i tako uglavnom, da me nitko ne gnjavi – fino instrumentalno.

■ Postoji li neko mesto gde volite da boravite u Beogradu?

B. N.: Pa mene, kao klinca, uvijek veže dio oko Aberdareve, “Šumatovca”, “Politike”… Te uličice gdje sam, kao klinac, sjedio po kafanama dok sam davao svoje prve intervjue i sretao razne ljude i upoznavao puls Beograda.

 

■ Kada vas publika u Srbiji može ponovo očekivati?

B. N.: Ja nisam klasični estradni biznismen, ne krojim planove, ne upisujem buduće datume, ne pravim petoljetke. Volim zdravu i finu energiju koju sam s publikom iz Srbije uvijek imao, pa takve stvari volim prepustiti i zvijezdama da se poklope, to je kao u prirodi – neke stvari moraju se dogoditi. Dakle, ako ćemo konkretno, vjerujem još ove godine u drugoj polovici…

Boris Novković rođen je u Sarajevu 1967, a dosad je objavio 17 studijskih albuma (18. “Zbog nas” izlazi u maju). Među nebrojeno velikih hitova koje je ovaj autor izbacio nalaze se nekoliko puta pomenuta “Kuda idu izgubljene djevojke (Tamara)”, “Ko je kriv” (duet sa Severinom), “Ko sam bez tebe”, “Daleko” (duet sa Kemalom Montenom), “Mi smo jači i od sudbine”, “Emily”, “Vukovi umiru sami” (Evrovizija 2005), “Elois”, “Nek se raduje” (duet sa Tonyjem Cetinskim), “Ajša”, “Dok svira radio”, “U dobru i zlu”, “Kad ljubav stigne u grad” itd.

Sjajni singl u odličnom aranžmanu “Malo nas je al’ nas ima” (2004), što je bila nezvanična himna hrvatske fudbalske reprezentacije, Boris je otpevao zajedno sa pokojnim Dinom Dvornikom.

Potiče iz muzičke porodice, otac Đorđe Novković bio je jedan od najvećih ovdašnjih kompozitora, član legendarnih sarajevskih “Pro Arta”.

Simptom/Milica V.Paunović/Miloš Mićanović