Teško je opisati tu borbu i to izgaranje, da se omogući opkoljenoj Srpskoj vojsci i narodu da se 1916. povuče do albanske obale gde je trebalo da se ukrcaju na savezničke lađe i prebace na Krf (Grčka) i Bizertu (Tunis).
Danas nam neki “Crnogorci” kažu da ih je Srbija 1918. okupirala
Jadni u svojoj gordosti, ne znaju koliko time skrnave herojstvo serdar Janka Vukotića i njegovih junaka, jer ispada da su oni davali živote za svog okupatora a ne braću u samrtnom času!
Na crnogorskoj strani borile su se i dve žene, Vasilija Vukotić od 15 godina i njena majka Milica. Najmlađi, Vukašin, bio je dete pa su ga, dobrovoljno, zamenile sestra i majka!
Žene, majke i sestre su učestvovale u ovoj epopeji donoseći ono malo hrane koliko je bilo u kućama, odnoseći ranjene i hrabreći svoje muškarce.
Hvala im svima.
Da se pomenu i ne zaborave!
Simptom/Facebook,
Žiža Radivojević