Koliko smo odgovorni za kvalitet sopstvene energije?
“Prva zamka je kada počnemo da pravimo kompromise koji nisu u skladu sa “tim unutra”, često i duboko u nama. A najvažnije informacija da li smo u svetlu je emocija koja prija. Borba svetla i tame traje otkad postoji svet. To je večiti sukob između istine i obmane, dobra i zla, nade i očaja. Tama pokušava da obavije srca strahom, da zbuni um neistinom, da uguši volju sumnjom, ali svetlo uvek pronalazi put – kroz hrabrost, kroz ljubav, kroz snagu onih koji odbijaju da posustanu. Tama može biti moćna, ali svetlo je jače! Jedan po jedan plamen može osvetliti mrak, ali nijedan mrak ne može ugasiti svetlo koje je odlučilo da sija! Ta odluka smo samo mi!”
Kako, iz Vašeg iskustva, postići disciplinu u održavanju osnovnog mira?
“Da li je život igra ili igra? Sreća ali i zadovoljstvo! “Nemam vremena”, najgore oružje za samoubistvo. A kako onda menjate situacije? Ne prijaju nam situacije za koje znamo da nismo ništa uradili i zato kada “do kosti” sebe napregnete i ništa, nije vam žao za to “ništa”, jer dolazi sledeće “sve”.
“Najveće gluposti iz duše, donesu posle tog izdržanog, stvarno veseli ples i izvođenje na bis. Srećni uvek imaju srećni zaključak, jer žele uvek ono što će njihov dan promeniti nabolje. Za čas usreće i druge, svojom pesmom, večitim hitom i vesele se i cene ono što imaju sada. Ponekada trče i vuku svoje prošlo, da nam po stoti put pokaže da smo ga prevazišli, da ne kažem davno preskočili.
“Priroda uvek sačuva korisno i oslobađa se od suvišnog i to je organizacija a za dobru organizaciju je potreban red i disciplina. Agresija i nemir su zagarantovan način kako da ono što bi vas umirilo, nikada ne dobijete u ruke. Ma i da vrištite. Vaše reči niko niti sluša, niti pamti jer da su vredne, vi biste ih prvi čuli! Kritikovanje drugih su ništa osim “stvari” koje sebi ne možete oprostiti. Da sam znala koliko će mi danas biti dobro, ne bih se juče onoliko nervirala. Život nema ljubimce! Život je u nama i zavisi samo od toga kako ga koristimo! Za početak očistite stazu od đubreta, čisto da bude preglednije.”
Homeopatija se prihvata na različite načine. Da li ljudi razumeju njenu potrebu i delovanje? Da li je sve više onih koji bi zvaničnu medicinu stavili na drugo mesto kada su pojedine tegobe u pitanju?
“Homeopatiju ne razumeju, čak ni ime tog medicinskog sistema ne umeju da izgovore ali sada već znaju da pomaže. Srbija je upoznala homeopatski sistem lečenja i homeopatiju, prvo kroz alergije. Došle su godine pre izvesnog vremena kada su svi postali alergični na nešto. Ko ima problem sa alergijama zna te smetnje našem životu i polako završavaju sa kortikosteroidima koji su fantazija momenta i razarači trajanja.
“Cilj homeopatije je pronalaženje lekovite supstance koja ce podstaći vitalnu silu i isceliti različite tegobe i stanja na svim nivoima. Lekovita supstanca se bira na osnovu specifičnih simptoma pacijenta. Samo jedna lekovita supstanca se prepisuje pacijentu u datom trenutku. I upravo jeste nešto što je sastavni deo svakoga, pa makar i uz zvaničnu medicinu kojoj ne smeta, a pomaže. Najveći izazov u homeopatiji je pronaći pravi lek, a homeopati je na raspolaganju pacijentov problem, kako ga on oseća i kako se nosi sa svojim problemom, genetske dispozicije, spoljašnjih uticaja i životnih uslova. Homeopatija leči sve bolesti i zdravstvene probleme, ali ne izleči sve pacijente.
Koliko homeopatija uspeva da pronađe uzroke lošeg zdravlja?
“Telo sve pamti. Pamti bol, pamti teške osećaje. Sva osećanja prošlosti su urezana u naša čula. Često i ne znate dok ne krenemo sa tretmanom, šta je to sa čim zaista niste mogli da se nosite. Ne bi trebalo pustiti bolest i tegobe da idu dublje, dalje. Pratite svoje telo i osećanja i što pre se odlučite, pre ćete se vratiti u vaše prirodno stanje.
“Homeopatija smatra da ništa nije od spolja, već da je bolesno stanje poremećaj životne sile, a ja smatram da smo opterećenošću čime da ojačamo, samo oslabili sebe upravo nuspojavama raznih preparata. Homeopatija samo stimuliše naš prirodni odbrambeni sistem organizma, koji ima sve duže periode dobrog stanja. Želimo da budemo zdravi i to je naša priroda.”

Foto: privatna arhiva
Koliko su ljudi spremni da se “otvore” u vezi svog života i u okolnostima kada traže pomoć homeopate i da li je pravi pristup sagovorniku “pola posla” do rešenja za dobru terapiju… Šta je to sto je najbolje u takvoj komunikaciji?
“Da bi se došlo do homeopatskog sredstva koje je baš za tu osobu sa svim njenim tegobama, potrebno je da nam se apsolutno otvori u opisivanju svojih osećaja, jer su ti osećaji i doveli tu osobu do određenog bolesnog stanja. Sve najluđe i čudne osećaje treba objasniti, jer što su čudniji to ćemo bolje izabrati baš pravo homeopatsko sredstvo.
“Ta otvorena komunikacija zove ze homeopatski intervju i traje najmanje 1č i sve je bitno, od kada su tegobe, kako izgledaju, šta oseća, koje su životne navike, kakav način života živi, šta mu smeta, od čega mu je bolje, kako spava, jede, kakav je ciklus sko je žena u pitanju itd. Cilj je da homeopata pronađe obrazac, tzv. individualnu sliku, jer homeopatija ne leči dijagnozu, već osobu kao celinu; osim reči gleda se boja lica, držanje tela, glas…
Bili ste zaposleni u velikoj kompaniji a onda se otisnuli na samostalni put… Kada ste i kojim povodom odlučili da napravite platformu za TV razgovore o korisnim temama i počnete da se bavite javnim poslom?
“Ozbiljna svetska kompanija sa mnogo ljudi koji je čine mi je dala mogućnost najboljeg učenja upravo svega ovoga što sada predstavljam. Gledala sam često ljude u istim okolnostima, ali sa različitim osećajima i dobro sam zapažala da ljudi često imaju iste potencijale, ali su samo neki toga svesni i to žive, dok drugi životare sa osećajima totalno nesrazmernim svojim mogućnostima. Kada na nekom mestu više nemaš šta da naučiš, to više nije mesto koje će pomagati tvom optimalnom zdravlju, a i životu.
“Tako je od korone zahvaljujući vlasniku “Glasa javnosti” nastala emisija “Glas života”. Pre izvesnog vremena došao je i trenutak za “Svetlo sa Ivanom Malenko”, jer nam je put ka svetlu u svim segmentima života i svim životnim ciklusima najvažniji. Svetlo smo svi mi, svi smo tu da nekako zajedno podržavamo ono prirodno i dobro u nama, jer svi prolazimo kroz slične životne situacije ali u različito vreme. Mislim da su život ciklusi. Dođe uvek vreme za nešto novo!
Kako se osećate kada poredite svoj angažman na jednom odgovornom radnom mestu, nekada u okviru kompanije i kao neko ko danas pomaže ljudima i kroz homeopatiju i razgovore o najrazličitijim potrebnim temama nezastupljenim u mejnstrim medijima? Koliko hrabrosti traži ostvarenje lične misije?
“Da bi čovek zaista došao do duhovnosti, mora prvo biti svestan materije. Telo, misli, osećaji, sve ono što živimo u materijalnom svetu — to je osnova koju ne možemo preskočiti. Ko beži od materije, često beži i od sebe. Duhovnost nije bekstvo — ona je svesno nadilaženje svega što je zemaljsko, ali tek kada ga prihvatimo i razumemo. Rad na odgovornom mestu svetske kompanije je stvaranje materijalnog temelja, koji se ne može preskočiti. Samo kada to postavite možete praviti planove svog zadovoljstva. Shvatila sam da uvek kada sam rekla to je to, sve je dobro, život me je okrenuo naopačke. Mislim da velike odluke nisu nikada donesene razumom i znanjem, već ludošću.
“Ne postoji momenat kada vam je sve poznato, kada ste sve prošli, pa vas ne može oduševiti, rasplakati, povrediti, možda je taj momenat smrt. Kada dođe momenat koji nam menja život, tada se svako pruži onako kako zna, onako kako može, nema pripreme. Koristiš alate za koje nisi ni znao da postoje. Setite se sekunde koja je mogla da vam promeni život, setite se tog momenta i svoje reakcije, svog načina razmišljanja, svog osećaja, e to ste zaista vi. I manimo se svih pameti, gluposti, pravila i budimo mi, jer život ode…
Jedno pitanje iz svakodnevnog života: Da li treba da budemo voljniji da menjamo sebe radi drugih i da li se time oduzima ili radi na sebi?
“Veliki stres nam zadaju situacije kada imamo mogućnost izbora i umesto da smo zbog toga srećni mi čuvamo neke prijatelje koji već odavno to nisu, čuvamo prividne ljubavi, čuvamo neke stvari, jer nam je žao da ih bacimo. Mi svojim unutrašnjim pozitivnim promenama uvek možemo da utičemo na tok našeg života, izazivajući na taj način i pozitivne promene u njemu, što nije mala stvar! Onaj koji se ne menja dobije iskušenja u toku kojih se mora promeniti, a te nasilne promene su najbolnije. Ukoliko želimo da se odnosimo, a odnosi su sve, moramo se menjati i prilagođavati. Svaki dobar odnos uzima deo nas. Svako vidi svet u svom vremenu i prostoru! Nisu promene iz borbe nego iz želje i dok se boriš nemaš pojma da je najbolje da se svi svakim danom i svakim iskustvom menjamo! Ne želimo da se menjamo zbog drugih, jer mislimo da time ugrožavamo svoj identitet, a ako znaš ko si, to uvek ostaješ! Čuva se samo ono u šta nismo sigurni.
Simptom/M. P.