Na prelazu u 20. vek, Kongres je, pod predsednikom Vilijamom H. Taftom, krenuo da uspostavi novi poreski sistem. Šesnaesti amandman, koji je stvorio savremeni sistem poreza na dohodak, dobio je podršku Kongresa 1909. godine. Bile su potrebne četiri godine da ga ratifikuje dovoljan broj saveznih država. Po zakonu, predloženi amandman postaje deo Ustava čim ga ratifikuje tri četvrtine država. U to vreme bilo je potrebno 36 država (danas bi bilo potrebno 38 od 50 država).
Dana 3. februara 1913. godine, Delaver je postao 36. država koja je ratifikovala amandman. Na kraju ga je ratifikovalo 42 od 48 država (Aljaska i Havaji tada još nisu bile države. Florida i Pensilvanija odbile su da ga razmatraju. Konektikat, Rod Ajlend, Juta i Virdžinija glasale su protiv).
Tekst je bio jednostavan: Kongres ima ovlašćenje da uvodi i naplaćuje poreze na prihode, iz bilo kog izvora. Bez raspodele među državama i bez obzira na popis stanovništva.
Rezultat? Savremeni sistem poreza na dohodak.
Porezi na dohodak doveli su do pijenja (ali ne iz razloga koje mislite)
Sa novim prihodima od poreza na dohodak, država više nije zavisila od akciza, uključujući i one na alkohol. Zbog toga je Kongres procenio da sada može da priušti 18. amandman, poznatiji kao prohibicija.
Prohibicija je bila nacionalna zabrana proizvodnje, prodaje i transporta alkoholnih pića. Cilj je bio smanjenje kriminala i korupcije, ali je efekat bio suprotan. Došlo je do masovnog krijumčarenja, organizovanog kriminala i tzv. „speakeasy“ barova (tajnih lokala).
Sam tekst 18. amandmana bio je kratak i ostavio je važna pitanja otvorenim. Na primer, nije definisao ključne pojmove niti objasnio kako će se zakon sprovoditi. Tu nastupa Volstedov zakon.
Volstedov zakon, takođe usvojen 1919. godine, definisao je „opojno piće“ kao svako piće sa više od 0,5% alkohola. To znači da se odnosio ne samo na žestoka pića već i na pivo i vino. Nazvan po Endrjuu Volstedu, predsedniku Odbora za pravosuđe Predstavničkog doma, ovaj zakon je postavio pravila, izuzetke i kazne i uspostavio okvir za sprovođenje prohibicije.
(Volsted je kasnije izgubio izbore.)
Izuzeci od prohibicije bili su usko definisani, ali su ostavljali prostor za snalažljive pojedince. Alkohol je ostao legalan za verske obrede (sakramentalno vino), medicinske svrhe (lekari su mogli da prepisuju „medicinski viski“, čak i bez pregleda pacijenta), kao i za naučna istraživanja i industrijsku proizvodnju.
U oktobru 1919. godine, predsednik Vudro Vilson stavio je veto na Volstedov zakon. Razlozi su uglavnom bili tehnički. Smatrao je da je to preterano federalno mešanje nakon rata – ali je imao i lične rezerve. Međutim, „suvi“ pokret u Kongresu bio je toliko snažan da je već sledećeg dana poništio njegov veto. Zakon je zvanično stupio na snagu 17. januara 1920. godine.
Foto: Getty Images
Prohibicija nije zaustavila pijenje – samo ga je gurnula u ilegalu
Novi zakoni nisu sprečili ljude da piju. Samo su pijenje premestili u ilegalne barove i tajne lokale. I otvorili eru u kojoj je „sve dozvoljeno“ kada je alkohol u pitanju. Krijumčari i kriminalne grupe zamenili su legalne distributere. Vlada je procenjivala da su do sredine 1920-ih zaplenili gotovo 40 miliona litara prethodno legalnog alkohola.
Kada su zalihe legalnog alkohola presušile, krijumčari su se okrenuli švercu. Brodovi sa Kariba (rum), iz Kanade (viski) i Evrope (šampanjac) čekali bi u međunarodnim vodama, dok bi mali, brzi čamci išli do njih, kupovali sanduke alkohola i vraćali se do skrivenih mesta na obali.
Zašto uglavnom žestoka pića? Zato što transport i krijumčarenje kabastih pića sa niskim procentom alkohola (poput piva i vina) nije bilo isplativo. Zbog toga su se snabdevači fokusirali na jaka alkoholna pića. Imala su veći procenat alkohola po pošiljci i lakše su se sakrivala.
Istovremeno, obični ljudi počeli su da eksperimentišu kod kuće, praveći domaće vino i alkohol. Uključujući i takozvani „džin iz kade“.
Zašto džin?
Uprkos nazivu, „džin iz kade“ nije uvek pravljen u kadi, iako se to ponekad zaista dešavalo. Uglavnom je reč o domaćem alkoholu napravljenom razblaživanjem industrijskog alkohola vodom. Dodavali su se borovica i drugi biljni sastojci kako bi se dobio ukus sličan džinu.
Opasno? Da. Ali je funkcionisalo.
Džin je bio brz i lak za proizvodnju jer nije zahtevao odležavanje (za razliku od viskija). Imao je jak ukus koji je mogao da prikrije grub alkohol, pa se mogao brzo proizvoditi i prodavati. To ga je učinilo idealnim tokom prohibicije.
Kako je to promenilo način na koji Amerikanci piju?
Da bi izvukli maksimum iz alkohola, krijumčari su ga često razblaživali vodom i sumnjivim dodacima. To je činilo ukus neprijatnim. Domaći alkohol takođe nije bio ni približno kvalitetan kao industrijski, pa ga nije bilo lako (ni pametno) piti čistog.
Zbog toga su ljudi i barmeni u ilegalnim barovima postali kreativni. Mešali su alkohol sa drugim sastojcima kako bi prikrili ukus. Bezalkoholna pića poput đumbirovog piva i gaziranih napitaka dodavala su ukus i mehuriće. Limun, nana i voćni sokovi pomagali su da se prikrije loš kvalitet alkohola.
Rezultat je bio period intenzivnog eksperimentisanja, u kojem su barmeni shvatili da određeni ukusi – poput limuna – mogu poboljšati gotovo svako piće. Kako nisu svi mogli da posećuju ilegalne barove, knjige sa receptima za koktele postale su popularne. Ovaj talas kreativnosti doveo je do toga da neki od najpoznatijih koktela današnjice, poput Bee’s Knees, Aviation, Sidecar i French 75, vode poreklo ili popularnost upravo iz vremena prohibicije.
nastavak teksta možete pronaći ovde
Simptom/Forbes