Kao vođa jedne od najstarijih gnostičkih religija na svetu, šeik Nidam Kreidi al-Sabahi mora da koristi samo vodu iz tekuće reke, čak i za piće.
Šezdesetosmogodišnjak kaže da se nikada nije razboleo od pijenja vode iz reke Tigar i veruje da je čista sve dok voda teče. Ali istina je da uskoro možda uopšte neće teći.
Irački čuveni Tigar je jako zagađen i u opasnosti je od isušivanja.
„Za našu religiju, važnost vode je kao vazduh.“
„Nema vode, nema života“, kaže šeik Nidam, mandejski verski vođa koji živi u južnom iračkom gradu Amari.
Mandejci su članovi jedne od najstarijih gnostičkih religija na svetu. Južni Irak je njihova domovina više od hiljadu godina, posebno u provinciji Majsan. Amara, glavni grad provincije, izgrađen je oko Tigra.
„Za našu religiju, važnost vode je kao vazduh. Bez vode, život ne bi postojao. Na početku stvaranja, Adam je bio prvi čovek na Zemlji. Pre Adama postojala je voda, a voda je bila jedan od elemenata koji su stvorili Adama“, objašnjava šeik Nidam.
Tigar je jedna od dve poznate reke koje su kolevka Mesopotamije i nekada su bile deo „plodnog polumeseca“. Reka izvire u jugoistočnoj Turskoj i teče dužinom Iraka, kroz njegova dva najveća grada, Mosul i Bagdad, dok se ne ulije u Eufrat; zajedno, kao Šat el-Arab, završavaju svoje putovanje na jug do Zaliva.
Ovde, na obalama ovih reka, promenjena je istorija sveta. Prvo je razvijena velika poljoprivreda, napisane su prve reči i izumen je točak. Danas se vode Tigra koriste za navodnjavanje, transport, industriju, proizvodnju energije i piće za procenjenih 18 miliona Iračana koji žive u njegovom slivu.
„Sav život Iračana zavisi od vode. Sva civilizacija i sve priče koje čujete, zavise od te dve reke. To je više od vode za piće ili navodnjavanje ili za korišćenje ili za pranje… To je čak i više od duhovnosti“, kaže Salman Kairala, osnivač Humat Didžlaha, nevladine organizacije posvećene zaštiti reke.
Ali zdravlje reke je decenijama u opadanju. Irak je imao najsavremeniju vodovodnu infrastrukturu sve dok ga SAD nisu učinile metom u operaciji „Pustinjska oluja“ 1991. godine. Sa uništenim postrojenjima za prečišćavanje, otpadne vode su se izlivale u vodene tokove. Godine sankcija i sukoba znače da se infrastruktura nikada nije u potpunosti oporavila. Danas, širom južnog i centralnog Iraka, samo 30% gradskih domaćinstava je povezano na postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda. Taj broj pada na 1,7% u ruralnim područjima.
Pored komunalnog otpada, hemijska đubriva i pesticidi u poljoprivrednom otpadu, industrijski otpad, uključujući i onaj iz naftnog sektora, i medicinski otpad, sve to nalazi svoj put u reku. Studija iz 2022. godine otkrila je da je kvalitet vode na brojnim lokacijama u Bagdadu ocenjen kao „loš“ ili „veoma loš“. U 2018. godini, najmanje 118.000 ljudi u južnom gradu Basri je lečeno u bolnici nakon što su pili kontaminiranu vodu.
Simptom/The Guardian