Zakon o nacionalnom zdravstvenom osiguranju (NZO) potpisan je u maju 2024. godine, plan za veliki državni fond koji kupuje zdravstvene usluge i od javnog i od privatnog sektora zdravstvene zaštite. Međutim, najmanje 12 sudskih slučajeva sada osporava njegovu ustavnost i način na koji je Zakon potpisan.
U februaru je Ramafosa najavio da neće proglasiti nijedan deo Zakona dok Ustavni sud u maju ne odluči o dva zahteva, što znači da NZO ne može biti u međuvremenu uveden. U sporazumu između predsednika, ministra zdravlja Arona Motsoaledija i organizacija uključenih u druge velike sudske sporove u vezi sa NZO, ovi zahtevi su takođe privremeno obustavljeni do majskih presuda Suda.
Međutim, Business Day je u četvrtak objavio da je Motsoaledi rekao poslanicima u parlamentu da se barem neke pripreme za planiranje NZO nastavljaju.
Motsoaledi je u martu za „Health Beat“, rekao da je otvoren za izmenu Zakona ukoliko Parlament glasa za njega i priznao da bi pregovori sa organizacijama koje pokreću postupak protiv Zakona bili poželjniji od čekanja na presude.
Razgovarali smo sa ekonomistkinjom za zdravstvo sa Univerziteta u Kejptaunu, Suzan Kliri, o tome šta funkcioniše – a šta ne – u vezi sa trenutnim javnim zdravstvenim sistemom Južne Afrike i da li je Nacionalni zdravstveni sistem (NHI) razuman put napred.
Na šta bi vlada trebalo da se fokusira upravo sada?
Suzan Kliri (SC): Ideja univerzalnog zdravstvenog osiguranja je na našem dnevnom redu od demokratije, i to je dobra stvar. Ali već imamo početak univerzalnog zdravstvenog sistema — naš javni sektor pokriva oko 80% stanovništva. Očigledna stvar koju treba uraditi jeste da nastavimo da jačamo taj sistem, koji će ionako biti okosnica svakog budućeg sistema. U međuvremenu ima mnogo toga da se uradi.
MM: Koja je razlika između našeg trenutnog modela i onoga što NZI predlaže?
SC: U trenutnom modelu, osoblje koje pruža usluge u ustanovama su plaćeni državni službenici. U okviru NZI, vlada će moći da ugovara usluge i od nezavisnih subjekata — privatnih lekara opšte prakse, privatnih bolnica. To privatno učešće biće mnogo jasnije dozvoljeno i podsticano. Postoje potencijalno velike koristi za privatne lekare opšte prakse i privatne bolničke grupe.
MM: Koja je prednost — ili mana — jednog velikog centralnog fonda?
SC: Prednost je kupovna moć — sposobnost pregovaranja o dobrim cenama i ugovorima. Naš trenutni javni sektor to već ima, samo za oko 80% stanovništva. NHI bi to proširio na 100%. Mana je što ako se taj jedan džep novca ne upravlja dobro, neće biti alternative. Trenutno, različita pokrajinska zdravstvena odeljenja i privatni sektor nude opcije. U okviru NHI, one uglavnom nestaju.
Simptom/AllAfrica