Oblaci su naši doživotni pratioci. Ponekad lebde iznad glave poput tankih filigrana. Drugim danima, zatamnjuju nebo i padaju nam kao kiša. Ali uprkos našoj upoznatosti sa ovim velovima vodene pare, oni kriju tajnu od nas. Oblaci su zapravo plutajuća ostrva života, dom trilionima organizama iz hiljada vrsta.
Zajedno sa pticama, vilinim konjicima i semenom maslačka, ogroman okean mikroskopskih organizama putuje kroz vazduh. Francuski hemičar Luj Paster bio je među prvim naučnicima koji su prepoznali ono što naučnici danas nazivaju aerobiomom 1860. godine. Držao je sterilne boce sa čorbom i dozvolio da se plutajuće klice nasele u njima, pretvarajući bistru čorbu u mutan. Paster je hvatao klice na ulicama Pariza, u francuskom selu, pa čak i na vrhu glečera u Alpima. Ali njegovi savremenici su se protivili toj ideji. „Svet u koji želite da nas odvedete je zaista previše fantastičan“, rekao je jedan novinar u to vreme Pasteru.
Ljudima su bile potrebne decenije da prihvate stvarnost aeroba. Tridesetih godina 20. veka, nekoliko naučnika je letelo avionima, držeći predmetna stakla i Petrijeve šolje kako bi uhvatili gljivične spore i bakterije na vetru. Ekspedicije balonima u stratosferu takođe su hvatale ćelije odatle.
Ti posetioci dolaze sa većeg dela površine planete. Svaki put kada okeanski talas udari, on izbacuje fine kapljice morske vode u vazduh, od kojih neke nose viruse, bakterije, alge i druge jednoćelijske organizme. Dok se neke kapljice brzo vraćaju u okean, neke pokupi vetar i podigne se u nebo, gde ih mogu nositi hiljadama kilometara.
Na kopnu, vetrovi mogu da pretražuju zemlju, noseći bakterije, gljivice i druge organizme. Svakog jutra kada sunce izađe i voda ispari u vazduh, može da privuče i mikroskopske organizme. Šumski požari stvaraju snažne uzlazne struje koje mogu da usisaju mikrobe iz zemlje i skinu ih sa debla i lišća drveća, noseći ih naviše sa dimom koji se diže.
Mnoge vrste ne čekaju samo da ih fizičke sile lansiraju u vazduh. Mahovine, na primer, razvijaju stabljiku sa kesicom spora na vrhu, koju ispuštaju poput oblaka dima u vazduh. Čak šest miliona spora mahovine može pasti na jedan kvadratni metar močvare tokom jednog leta. Mnoge vrste biljaka oprašivača imaju polne odnose tako što svakog proleća oslobađaju milijarde polenovih zrna koja se prenose vazduhom.
Gljive su posebno vešte u letenju. Razvile su biološke topove i druga sredstva za izbacivanje svojih spora u vazduh, a njihove spore su opremljene čvrstim ljuskama i drugim adaptacijama kako bi izdržale surove uslove sa kojima se susreću dok putuju sve do stratosfere. Gljive su pronađene do 20 km visine, visoko iznad otvorenog okeana Tihog okeana, nošene tamo vetrom.
Prema jednoj proceni, oko trilion triliona bakterijskih ćelija svake godine se uzdiže sa kopna i mora u nebo. Prema drugoj proceni, 50 miliona tona gljivičnih spora se u istom vremenskom periodu prenese u vazduh. Nebrojeni broj virusa, lišajeva, algi i drugih mikroskopskih oblika života takođe se uzdiže u vazduh. Uobičajeno je da putuju danima pre sletanja, tokom kojih mogu da lete stotinama ili hiljadama kilometara.
Tokom te odiseje, organizam može da uleti u region vazduha gde se vodena para kondenzuje u kapljice. Ubrzo se nađe obavijen jednom od tih kapljica, a uzlazne struje ga mogu odneti dublje u vodenu masu. Ušao je u srce oblaka.
Mnogo toga što su naučnici saznali o životu u oblacima dolazi sa vrha planine u Francuskoj pod nazivom Pii de Dom. Nastala je pre oko 11.000 godina kada je pesnica magme udarila u brda centralne Francuske, stvarajući vulkan koji je izbacio lavu pre nego što je uspavan samo nekoliko stotina godina kasnije. Poslednjih dvadesetak godina, meteorološka stanica na vrhu Pui de Doma opremljena je uređajima za uzorkovanje vazduha. Planina je toliko visoka da oblaci redovno prekrivaju njen vrh, omogućavajući naučnicima da uhvate deo života koji prenose.
Simptom/BBC