U srcu ovog rada stoji sudanska filmska stvarateljka Ravija Alhag, jedna od rediteljki, zajedno sa Ibrahimom Snupijem Ahmadom, Timeom Mohamed Ahmed, Filipom Koksom i Anasom Saidom.
Ona veruje da Kartum nije bio samo dokumentarac, već pokušaj da se kaže istina. U intervjuu za Radio Dabanga, Alhag kaže da se grad oporavlja, ali da nikada više neće biti isti. Kako ona kaže, sudanski narod „nosi u sebi sećanje na grad“, ali samo sećanje ne može vratiti ulice ili prijatelje kakvi su nekada bili.
Nakon što je napustila Sudan, Alhag je nastavila da radi u filmu kao čin otpora, kroz svoj kratki film „Off the Record“, koji govori o ljubavnoj priči u Sudanu u egzilu. Film prati mladi sudanski par koji odlučuje da se venča, ali okolnosti njihovog izbegličkog statusa nameću im drugačiju stvarnost. Oni organizuju „onlajn“ venčanje, virtuelnu proslavu gde dele svoju radost sa porodicama unutar i van Sudana.
Ona objašnjava da je za njih kao filmske stvaraoce film bio glas Sudanaca svetu, poruka da ono što se dešava unutra nije građanski rat u tradicionalnom smislu, već sukob koji pokreću spoljne strane sa višestrukim agendama, dok sudanski građanin ostaje najveći gubitnik.
Naša gošća ne odvaja sadržaj filma od stvarnosti u kojoj je snimljen. Ona ističe da su izazovi sa kojima se suočava sudanska filmska industrija postojali i pre rata, posebno u vezi sa snimanjem u javnim prostorima. Ona kaže: „Doći do prave scene, zabeležiti prirodne reakcije ljudi na ulici, bilo je izuzetno teško, čak i sa dozvolama.“
Alhag se priseća svojih umetničkih početaka još iz univerzitetskih dana, kada se uključila u studentsko pozorište pre nego što je prešla na film. Što se tiče njene uloge rediteljke, Alhag veruje da primarni izazov ne proizilazi toliko iz pola koliko iz same strukture filmske industrije. Ona tvrdi da se sa fundamentalnim izazovima – kao što su finansiranje, snimanje, lokacije i pravne prepreke – suočavaju i muškarci i žene u filmskoj zajednici. Međutim, ona priznaje postojanje dodatnih društvenih ograničenja koja mogu posebno uticati na žene reditelje, posebno ona koja se odnose na porodičnu i društvenu percepciju.
Alhag kaže da je film bio pokušaj da se ispriča priča o izbeglicama, patnji sudanskog naroda unutar zemlje i da se prikažu surove transformacije koje je rat nametnuo najjednostavnijim aspektima života.
Uprkos ratu i egzilu, Alhag ne krije svoj optimizam u pogledu budućnosti sudanske kinematografije. Ona veruje da smo poslednjih godina svedočili usponu nove generacije mladih reditelja koji donose smele priče i bacaju svetlo na sudanske domove i ulice, nakon godina kada su bili obavijeni tamom u očima sveta. Ona pripisuje ovu transformaciju uticaju Decembarske revolucije, koja je prekinula tišinu i proširila prostor za pripovedanje.
Ona završava svoj intervju za Radio Dabanga naizgled jednostavnim snom: da će se sudanski filmski stvaraoci povezati, razmenjivati iskustva i imati jedinstveno telo koje će ih predstavljati.
Ona sanja o danu kada će se u Sudanu proširiti crveni tepih i kada će se održavati filmski festivali, na kojima će ugostiti umetnike iz celog sveta.
Simptom/AllAfrica