Jedan od utemeljivača “tridesetoavgustovske većine” nije puno izdržao u visokoj politici jer se iz nje povukao nešto više od dve godine pošto je izabran za prvog premijera “postđukanovićevske Crne Gore”, a sve izazove, i više od toga (često sa jakim uticajem regionalnih vektora) prepustio je mlađima, svojim dojučerašnjim kolegama.
Danas stoji još jedna činjenica: oni koje je pozvao da budu ministri u njegovoj vladi 2020, Jakov Milatović i Milojko Spajić, i za koje je neskriveno navodio da su mu bili najlojalniji članovi kabineta, trenutno obnašaju najviše državne funkcije u Crnoj Gori (predsednika i premijera), a Andrija Mandić (današnji šef Skupštine) rotirao je svoju poziciju na listi pobedničke koalicije “Za budućnost Crne Gore” iz 2020. upravo sa Krivokapićem, kada je prešao na poslednje, 81. mesto.
Kako mu iz zavetrine i “bezbedne udaljenosti” izgleda crnogorska politička scena danas, a i u vreme kada je obavljao funkciju predsednika Vlade, kako vidi izazove na putu prema EU, šta fali da i političko-ekonomski odnosi zvanične Podgorice sa Beogradom budu najbolji mogući, poput odnosa građana dveju država, kao i šta očekuje u daljem raspletu zamršene političko-društvene situacije u Srbiji u svetlu aktuelnih studentskih i građanskih protesta, Krivokapić je pričao u ekskluzivnom razgovoru za beogradski portal “Simptom”.

Foto: video screenshot
Naveo je kako je nastojao da dve države, Crna Gora i Srbija imaju razvijene odnose i sveobuhvatnu saradnju ali na ravnopravnim osnovama i principima, ističući kako se, sledeći i put svoga prijatelja, pokojnog mitropolita crnogorskog Amfilohija, nije slagao sa izvesnim pokušajima mešanja u unutrašnje stvari crnogorske politike.
“Smatrao sam da treba da gradimo dobre odnose, stalno ih unapređujemo koristeći pristup odmjerenih koraka. Međutim, imam utisak i ne samo utisak da je druga strana željela ‘tutorski pristup'”, naznačio je on.
Potcrtao je i da se, i pored pomaka na planu standarda građana Crne Gore, moglo učiniti znatno više u mnogim oblastima od 2020. do danas, takođe i na planu evrointegracija, ali i zamerio Milatoviću i Spajiću na isticanju razlika dok “zajednička kuća gori”, apelujući na pomirenje u najboljem interesu crnogorskog društva. Kao dobar primer izdvojio je “mudri podgorički dogovor (o funkcionisanju lokalne vlasti u Glavnom gradu)”.
Vezano za Budvu, gde su lokalni izbori održani dva puta tokom prošle godine, a kako stoje stvari, nije potpuno isključena ni mogućnost da se dese i treći put, i imajući u vidu tamošnju parališuću situaciju, ističe da veoma brine činjenica da “nekadašnji saborci proistekli iz istog šinjela DF-a tvrde jedni za druge da su povezani sa BIL (bezbjednosno interesantnim licima)”.
“Ako je to tako, moraju te svoje tvrdnje i dokazati, procesuiranjem i javnim stavom označiti ta lica da bismo i mi znali ko su te osobe. To su zaista optužbe koje, ako je to tačno, navode na mnoge sumnje, a bogami i postavljaju pitanje regularnosti izbora.”
Kada je reč o protestima u Srbiji, Krivokapić u srpskim studentima prepoznaje “svetlost slobodoumlja i kreativnosti”, te napominje da su svi njihovi zahtevi “opravdani” i “dobro strukturirani”.
“Odvažnošću, smirenošću, gandijevskim pristupom koračaju kao nekada oslobodioci… Nadam se da će studenti i dalje zračiti jedinstvom, vjerom u bolje sjutra i neminovnim promjenama…”, jasan je ex crnogorski premijer, zaključujući da je posredi “snaga koja se ne može ponoviti” i da “energiju treba usmjeriti na dobrobit promjena”.
Inače, na današnji dan pre tri godine, 4. februara 2022, oborena je Vlada koju je predvodio naš sagovornik, sadejstvom tadašnje (i sadašnje) opozicije, predvođene Demokratskom partijom socijalista, i jednog od dotadašnjih konstituenata vlasti, Građanskog pokreta URA, tada njegovog zamenika, Dritana Abazovića.
︎Kako ocenjujete trenutnu dinamiku na političkom i ekonomskom nivou u Crnoj Gori? Oni koji su iznikli pod vašom “selektorskom palicom” danas su na najvišim državnim funkcijama. Kako gledate na njihove uloge? Šta vidite kao pohvalno, a šta kao negativno? Kako vidite put prema EU?
Z. K.: Politička scena Crne Gore se može smatrati zaista turbulentnom. To je rezultat činjenice da i dalje imamo dva jaka krila: nekadašnji DF i nimalo reformisani DPS, koji bukvalno velikim dijelom predodređuju crnogorsku politiku. I jedna i druga grupacija su naučili da je najbolje stanje haos, jer u haosu se oni najbolje snalaze, a sa druge strane dobro prikrivaju svoje slabosti. Ne treba zaboraviti jednu partiju koja je uvijek “kokot na klackalici”, gdje njen lider često sa rukama na obrazu, igra duple pasove čas sa Mandićem, čas sa Živkovićem. PES se, po mojem sudu, najbolje ne snalazi u ovim igrama i intrigama, pa to stvara pogrešnu sliku o njihovim naporima.
Foto: video screenshot
Sa ekonomske strane osvrnuo bih se samo na projekte “Evropa sad 1” i “Evropa sad 2”. Očekivalo se da će dva projekta usmjerena na izdizanje kvaliteta života, doprinijeti dostojanstvenijem životu građana, ali, nažalost, to je bilo samo trenutno jer su monopolisti to vidjeli kao šansu za veći profit. Mi imamo cijene u trgovinama među najvećim u regionu. Političari se pravdaju da ne mogu da djeluju, a većina građana smatra da su oni zaduženi da kao regulatori ne dozvole da ista čokolada u jednom trgovačkom lancu košta oko četiri eura, a u drugom sedam. Sve je politika, pa tako mislim da cijene nijesu ekonomsko pitanje nego političko. Treba dati odgovore: “Ko podiže i dogovara cijene i zašto?” “Ko je stvarni vlasnik pojedinih monopolista u CG?” “Zašto nema inostrane konkurencije?” Trenutno, mnogo je pitanja bez pravih odgovora.
Sticaj okolnosti je uslovio da su tri bivša i ponajbolja ministra ostala na političkoj sceni: Jelena Borovinić Bojović, Jakov Milatović i Milojko Spajić; Jelena je svojom mudrošću, razumijevanjem drugih, svojom strukom koja poštuje protokole i procedure uspjela da se nametne, po mojem mišljenju, kao odličan primjer žene u politici; Jakov i Milojko su krenuli u novi izazov sa pokretom koji je afirmisan na osnovu jednog od prepoznatljivih projekata 42. vlade, “Evropa sad”. Brzina u formiranju, brzoplet izbor kadrova i nedostatak infrastrukturnog uspostavljanja su pokazali ranjivost. Najgore je ispoljeno, po meni, u nepotrebno izazvanom sukobu dvojca Milojko–Jakov. Oni daju najbolje rezultate u sadejstvu, tako da to nije prosti zbir dvojice nego mnogo više. Naravno, to su učinjeli igrači spolja koji su se plašili za svoje pozicije, moć i uticaj, pa su preko izvođača infiltriranih u PES i njegovo okruženje odradili prljavi posao. Tako da naš inat, uslovljavanja tipa “on ili ja”, “ako… dako”, razjedinili su i njih dvojicu i dio pokreta. Što ste manji to ste i bezopasniji. Posebno su Milojkovi “dvorjani” doprinijeli ovom raskolu i trenutnom stanju. Mislim da njih obavezuju javne funkcije i obećanja data građanima i da će napokon prevladati mudrost koja se pokazala na primjeru podgoričkih dogovora. Oni ne prepoznaju, ponekad, odmah šta se iza brda valja, jer to kreira crnogorska intrigantna politika. Imaju znanje i kompetencije, nedostaje im to političko iskustvo, koje u nekim situacijama zaista može biti i prednost, ali u našoj zbilji i nedostatak.
Put prema Evropskoj uniji je zahtjev građana, a obaveznost političara. Građani su na istoj podršci pristupanju EU (oko 80%), a sada treba analizirati ko od političkih partija i političara to zaista ne želi. Pružila se jedinstvena prilika, jer kao nikada do sada nije postojalo toliko političke zainteresovanosti Evropske komisije, tako da se nadam da političari neće upropastiti i ovu šansu.
︎Kako gledate na odnose Srbije i Crne Gore? Gde je prostor za poboljšanje i zašto odnosi nisu uvek najbolji mogući kakvi su među građanima dve bratske i prijateljske zemlje? Mišljenje je i da ste Vi žrtvovani u sadejstvu različitih vektora (i Beograd uključen) da se, takođe se navodilo, raskrsti sa nasleđem pokojnog crnogorskog mitropolita Amfilohija…
Z. K.: U samom pitanju ste dali jednu zaista odličnu konstataciju da su građani i jedne i druge države primjer dobre saradnje, uvažavanja i poštovanja, a sa druge strane to nije tako na institucionalnom (državnom) nivou. Zaključak: sve je do politike i političara! Crna Gora i Srbija i na političkom nivou treba da imaju najbolje odnose na principu obostrano korisnih interesa. Smatrao sam da treba da gradimo dobre odnose, stalno ih unapređujemo koristeći pristup odmjerenih koraka. Međutim, imam utisak i ne samo utisak da je druga strana željela “tutorski pristup”. Zato sam ponavljao da nemam mentora i da sam se rukovodio stavom blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija: “Gospodin Vučić je predsjednik, naravno privremeni, kao i svi predsjednici Srbije i to je za poštovanje za one koji su ga izabrali, ali on nije predsjednik srpskog naroda u svijetu”. Mitropolit Amfilohije je veliki teolog, filozof, književnik, lingvista, graditelj, vizionar, misionar… O njemu najbolje govore njegova djela koja su neponovljiva na ovim našim prostorima. Blažena pomena mitropolit je veličina i autoritet, pa kada vas napusti takav velikan tek tada se osjeća koliki je to gubitak bio ne samo za Crnu Goru, nego uopšte za pravoslavlje. Jedno od njegovih djela je i “Pravoslavna crkva u Crnoj Gori”, kada je zajedno sa svetim patrijarhom srpskim g. Pavlom proročki predvidio buduća dešavanja i opasnosti i uspostavio tzv. Episkopski savjet i titulu “arhiepiskop cetinjski”. Nažalost, među značajnim odlukama Majskog sabora SPC 2021, jeste ukidanje Odluke iz 2006. godine. Mi kao vjernici, nemamo mogućnost da uvidom u stenogram sa Sabora dobijemo potpunije informacije o toku, razlozima i načinu prihvatanja ovog čina.
Rušenje 42. vlade je zaista djelo mnogih, a manjinska vlada je bila samo paravan iza kojeg se kriju glavni akteri. Moram da istaknem, da je Vlada pala, neposredno nakon izglasavanja budžeta (ne može se naći sličan primjer) i odmah pošto je uhvaćen kontejner sa kokainom (samostalno i bez podrške međunarodnih institucija), gdje je krivac, po logici zaštite, neki špediter. Korelacije i hipoteze mogu da se izvuku u raznim vektorima, ali poslije toga počele su da padaju maske. Danas, svjedočimo da se ustavobranioci drčno bore za poštovanje Ustava (matematički je precizan stav 3 člana 154 Ustava), a oni isti nisu hajali za član 103 Ustava, koji matematički egzaktno konstatuje izbor mandatara i time kao jedinu mogućnost, nakon izglasavanja nepovjerenja Vladi, ostavlja nove izbore. Različiti aršini, interesi i beskrupuloznost će nam kad-tad doći glave. Ipak, treba se rukovoditi od početka do kraja i u politici i u životu zlatnim pravilom: “Ne učini drugome što ne bi volio da drugi učini tebi”.
Moram da ukažem da su pojedini episkopi SPC, političari, zagovornici “srpskog sveta”… skoro isti oni koji su teško podnosili autoritet i snagu mitropolita Amfilohija, doprinijeli i danas pokušavaju da moju ulogu potpuno marginalizuju i u društvu i u Crkvi. Međutim, narod nepogrešivo prepoznaje i razlikuje žito od kukolja.
︎Šta očekujete od razrešenja situacije sa izborima u Budvi? Zašto su izbori tako česti i zašto ih politička analitika tumači kao odjek nedozrele atmosfere crnogorskog političkog života?
Z. K.: Sve u našoj zbilji je proizvod određenih interesa koji se najbolje prepoznaju na lokalnom nivou. Uvijek sam zagovornik demokratskog pristupa na bazi programa i predizbornih obećanja, pa sve drugačije svjedoči o obmani glasača, što je u suprotnosti sa našim ustavom. Mene ne interesuje ko će i na koji način sastaviti vlast u Budvi. Ja sam kao građanin zabrinut da nekadašnji saborci proistekli iz istog šinjela DF-a tvrde jedni za druge da su povezani sa BIL (bezbjednosno interesantnim licima). Ako je to tako, moraju te svoje tvrdnje i dokazati, procesuiranjem i javnim stavom označiti ta lica da bismo i mi znali ko su te osobe. To su zaista optužbe koje, ako je to tačno, navode na mnoge sumnje, a bogami i postavljaju pitanje regularnosti izbora.
Danas imate razne političke analitičare i nisam sklon da se rukovodim njihovim stavovima. Po meni, ovo je rezultat stanja našeg izbornog zakonodavstva, lojalnosti partijskim interesima i robovanju uticajima (zamislite kada najbolji nije ni najbolji niti može da se rve sa uspostavljenom strukturom i hijerarhijom partijske moći!). Ne treba zaboraviti da političari u predizbornoj kampanji obećavaju brda i doline i zato treba da postoji mehanizam koji će spriječiti takav krug laži i prevara. Kako narod kaže: gdje god zagrebete, a ono problem.
Pod hitno mora se promijeniti izborno zakonodavstvo, težiti direktnoj demokratiji i što manjem uticaju politike i političara na naš svakodnevni život. Mora se ustanoviti princip da “političari zavise od građana, a ne građani od političara”.
︎Kako gledate na situaciju u Srbiji i duboku političku krizu? Imamo poplavu studentske pozitivne energije širom zemlje nakon tragedije u Novom Sadu i odijum prema režimu Aleksandra Vučića koji je, smatra se, razorio sve oblike institucionalnog života. Šta očekujete u narednom periodu?
Z. K.: Vi ste pitanjem uspostavili i dijagnozu – velika kriza. Svaka kriza takvog karaktera zahtijeva nešto novo, drugačije i cjelishodnije. Smatram da to ne može u Srbiji odraditi ni pozicija, a ni opozicija. Zato kao svjetlost slobodoumlja, intelektualne snage i kreativnosti doživljavam ovaj pokret studenata. Oni su uvijek budućnost, perspektiva i snaga svake države. Njihovi zahtjevi su opravdani i vrlo strukturirani. Odvažnošću, smirenošću, gandijevskim pristupom koračaju kao nekada oslobodioci. Tu energiju osjećaju i građani u regionu. Sve dobre stvari znaju neistomišljenici da poremete i zatru. Nadam se da će studenti i dalje zračiti jedinstvom, vjerom u bolje sjutra i neminovnim promjenama, koje ne mogu prepustiti neostvarenim političarima. Po meni, moraju naći svog lidera, koji zadovoljava njihove kriterijume, koji ima snage i autoriteta da se nametne i preporodi Srbiju. Ovo je snaga koja se ne može ponoviti i energiju treba usmjeriti na dobrobit promjena.
Kako su pokreti počeli da djeluju i na širem prostoru regiona, ne mogu da ne konstatujem da imaju samo jedan zajednički imenitelj – odgovornost. Prepoznati smo kao prostor kojem gospodari neodgovornost i nekažnjivost, jer je i mnogim političarima krilatica: vin, vin, vin, niko nije kriv.
Simptom/M. M.