Kako to i obično biva sa onima koji od rođenja nose neku posebnost u svojoj misiji, ovaj pesnik i muzičar, “klinac brbljivac”, kako su ga zvali pojedini muzički kritičari, već u mladim godinama, bez potrebe da to mnogo želi, stekao je titulu žive legende Beograda.
Nije se mogao zamisliti događaj u kome su rokenrol koncerti i kulturna dešavanja, a da nije bio prisutan ili opravdano očekivan Toni Montano. “Bora Grbavi”, kako su ga još privatno zvali, mlad i simpatičan, malo ljutit, ponosan na svoje pesničko prezime, načitan i romantičan, i da, brbljiv, rokabili momak.
Često skromno stojeći sa pićem i posmatrajući ljude oko sebe, u ležernoj i pomalo nezainteresovanoj pozi koju pamtimo i sa preostalih fotografija James Deana, kasnije ponekad i preteranim, skoro egzibicionističkim nastupima, i hrabrim izjavama, uvek je skretao pažnju…
a iza toga se krilo samo jedno dečije, mekano srce.
I u privatnoj i u komunikaciji sa publikom i javnošću, ovaj umetnik dobre duše, umeo je i da poštuje i da oštro kritikuje, što je često umelo da baci senku na njegovo stvarno biće. I uprkos tome ostao je istrajan, svoj i iskren.
Prilikom ponude da, nakon povlačenja iz javnog života ali ne i iz muzike, uđe u jedan od TV rijalitija, upoznavši se sa propozicijama “igre” izjavio je: “U tuđi lonac, novčanik i krevet ne zavirujem pa ne želim ni da meni to drugi rade. Moja duša, osećanja i intima, nisu na prodaju!”
Toni Montano bio je beogradski, romantični harizmatični heroj osamdesetih, koga će generacije pamtiti po pesmama i posebnosti, a čiji je život bio deo jednog lepog, ali i bolnog vremena.
Voleo je i poštovao svoje kolege širom tadašnje nam domovine i jednom prilikom, 2000. godine izjavio: “Cenim za jedine i prave rokenrol bendove Vampire, Đavole iz Splita i moju malenkost! Ne bih da propustim ni da pohvalim grupu Ortodoks Kelts, uz velikio poštovanje”
Toni Montano imao je 62 godine.
Simptom
M.P.