U dočeku 2025. godine i svih izazova koje ona sprema, sumiraju se utisci i događaji u prethodnih 365 dana.
Što se tiče sporta, pojavila su se neka nova imena na svetskoj mapi, ovenčana rekordima, trofejima, medaljama i olimpijskom slavom. Nasuprot tome planeta je postala siromašnija za legende koje su ostavile neizbrisiv trag u svojim disciplinama kroz svoje rezultate, dostignuća i karakter.
Izdvojili su najpoznatije sportiste koji su napustili ovaj svet u 2024. godini, ali čija je zaostavština večna.
Dejan Milojević (15. 4. 1977 – 17. 1. 2024)
Rastanak koji je došao neočekivano i koji će uvek naročito teško pasti svim ljubiteljima sporta. Prerano, u najboljim godinama, veliki borac na terenu i znalac van njega je usled posledica srčanog udara preminuo, ostavivši veliku rupu u srpskoj košarci.
Dejan Milojević
Mnogi su ga videli kao naslednika Svetislava Pešića na klupi reprezentacije, kao lidera nove generacije srpske struke, ali je Bog imao druge planove.
Nekada sjajni centar, karijeru je započeo u Beovuku, nakon čega je nastupao u FMP-u, Budućnosti, Partizanu, Valensiji, Galatasaraju, pa opet u Partizanu.
Milojević je stigao u Partizan 2004. godine, gde se zadržao dve sezone, pod vođstvom Duška Vujoševića osvojio dve titule Jadranske lige. Bio je dva puta najbolji strelac ABA lige i tri puta MVP. Izabran je u drugu petorku Evrolige 2004. godine.
Sa reprezentacijom Jugoslavije osvojio zlatnu medalju na Evropskom prvenstvu 2001. godine.
Posle uspešne igračke karijere postao je i trener. Najveći trag ostavio je na klupi Mege, koju je vodio od 2012. do 2020. godine. Potom je preuzeo Budućnost, u kojoj se kratko zadržao. Poslednji angažman imao je u San Francisku, gde je bio pomoćni trener Stivu Keru. Sa ekipom je 2021. godine osvojio NBA titulu.
Milojević je najzaslužniji za razvoj najboljeg košarkaša sveta Nikole Jokića, a uz njega su stasali i Vasilije Micić, Ivica Zubac, Goga Bitadze i mnogi drugi poznati košarkaši i reprezentativci.
Navijači Partizana priredili su veličanstven oproštaj od voljenog Miloja, utakmice NBA lige i Evrolige počinjale su minutom ćutanja, a ABA liga je preimenovala MVP trofej njemu u čast.
Dragan Kapičić (7. 8. 1948 – 24. 6. 2024)
Najbolji strelac u istoriji KK Crvena zvezda i član prve trofejne generacije jugoslovenske košarke. Za crveno-bele je igrao od 1966. do 1975. godine.
Dragan Kapičić
Uz dve titule prvaka i tri nacionalna kupa, 1974. godine osvojio je i trofej Kupa pobednika kupova u Udinama, gde je u finalu protiv Zbrojovke ubacio 23 poena i dao ogroman doprinos u osvajanju prvog međunarodnog trofeja u istoriji Crvene zvezde, a i jugoslovenske košarke.
Bio je reprezentativac Jugoslavije čak 169 puta i osvajač zlatnih medalja na Svetskom prvenstvu 1970. godine i 1975. na Evropskom prvenstvu, kao i tri srebrne medalje na svetskim i evropskim prvenstvima – 1969, 1971. i 1974. godine.
Tokom 80-ih i 90-ih godina 20. veka obavljao je funkciju direktora KK Crvena zvezda, a bio je član Skupštine KK Crvena zvezda u više mandata. Od 2007. do 2011. bio je predsednik Košarkaškog saveza Srbije. Sahranjen je u porodičnoj grobnici na Cetinju.
Franc Bekenbauer (11. 9. 1945 – 7. 1. 2024)
Veliki “Kajzer“. Jedna od najznačajnijih ličnosti u istoriji svetskog fudbala. Od igračke, preko trenerske do funkcionerske karijere, sve sami trofeji na najvećoj internacionalnoj sceni.
Franc Bekenbauer
Inovator na poziciji “libera“, Bekenbauer je bio kapiten Bajerna i Savezne Republike Nemačke u doba njihove najveće moći. Ne bi bilo Bajerna kakvog danas znamo da nije bilo Franca. Lista priznanja i trofeja je preduga, ali treba da se istaknu oni najznačajniji.
Sa Bajernom je osvojio tri uzastopne titule Kupa evropskih šampiona, četiri Bundeslige, četiri kupa, jedan Kup pobednika kupova i jedan Internacionalni kup. U poznim godinama je pomogao Hamburgu do nacionalnog trofeja, što im je trasiralo put naredne sezone do evropskog trona. Kao superzvezda je bio član čuvenog američkog eksperimenta Njujork kosmosa, gde je nanizao tri titule prvaka.
Sa reprezentacijom Zapadne Nemačke digao je trofej svetskog prvaka kao igrač (1974) i selektor (1990), osvojio i evropsko zlato 1972. godine. Domogao se i srebra na Evru u Beogradu 1976, Mundijalu u Engleskoj 1966. i bronze 1970. u Meksiku.
Dikembe Mutombo (25. 6. 1966 – 30. 9. 2024)
Nezaboravna ličnost. Div velikog srca. Jedan od najčuvenijih centara NBA lige tokom devedesetih preminuo je posle borbe sa tumorom mozga u 59. godini.
Dikembe Mutombo
Rođen u glavnogm gradu DR Konga, Kinšasi, Dikmbe je utro put afričkim igračima u NBA ligu. Izgradio je reputaciju fantastičnog defanzivca, jednog od najboljih blokera svih vremena igrajući za Denver, Atlantu, Filadelfiju, Nju Džerzi, Njujork i Hjuston.
Rekordna četiri puta je osvajao priznanje za najbolje defanzivca NBA lige, osam puta je svrstan u NBA ol-star tim, tri puta u najbolje NBA petorke.
Denver i Atlanta su povukli njegov dres sa brojem 55 iz upotrebe. Na večnoj listi najboljih blokera je na drugom mestu sa 3.289 blokada.
Dikembeov uticaj se nastavio i posle igračke karijere. Iskoristio je svoje ime i status da se bavi humanitarnim radom u Unicefu i ostalim organizacijama, a u rodnoj Kinšasi je od novca prikupljenog u njegovoj fondaciji, pa i iz sopstvenog džepa, izgrađena je velika bolnica nazvana po njegovoj majci.
Sven Jeran Erikson (5. 2. 1948 – 26. 8. 2024)
Čuveni švedski fudbalski stručnjak imao je tu priliku da mu se ispuni poslednja želja. Po objavi da boluje od raka pankreasa, Sven Jeran Erikson je proveo jedan meč na klupi voljenog Liverpula na utakmici veterana protiv Ajaksa.
Sven Joren Erikson
Trenersku karijeru, koja je trajala više od četiri decenije, započeo je svojoj Švedskoj, u Degeforšu i Geteborgu, a onda ga je poziv odveo u inostranstvo gde je vodio neke od najvećih evropskih klubova, pre svega u Italiji i Engleskoj.
Najveći uspeh u trenerskoj karijeri svakako je osvojen “Skudeto” sa Laciom u sezoni 1999/2000. Vodio je i velikane poput Benfike, Rome, Fjorentine, Sampdorije i Mančester sitija. Boravio je i na klupi Meksika, Obale Slonovače i Filipina, a na kraju karijere je imao angažmane u Kini.
“Imao sam dobar život. Mislim da se svi plašimo dana kada umremo, ali život je i smrt. Morate naučiti da je prihvatite onakvu kakva jeste. Nadam se da ćete me zapamtiti kao pozitivnog momka koji je pokušavao da uradi sve što je mogao i nemojte da vam bude žao. Čuvajte sebe i vodite računa o svom životu. I živite ga”, bila je Eriksonova oproštajna poruka na kraju dokumentarca posvećenom njegovom životu i karijeri.
Marko Valok (5. 3. 1927 – 29. 9. 2024)
Najstariji pojedinac na ovoj našoj listi je krenuo da se bavi fudbalom još pre Drugog svetskog rata u juniorskim selekcijama zemunskih klubova Vitez i Građanski. Seniorsku karijeru je krenuo u kruševačkom Napretku, pa sledi 12 godina u Partizanu od 1947. do 1959. godine.
Marko Valok
Bio je uzdanica prve trofejne generacije Partizana pod vođstvom Ilješa Špica, osvojivši jedno prvenstvo SFRJ i tri državna kupa. U svakom od ta tri finala Kupa Maršala Tita bio je strelac. Drugi je na večnoj listi strelaca crno-belih sa 411 golova na 470 mečeva, iznad je jedino Stjepan Bobek.
Za reprezentaciju je odigrao šest mečeva i upisao tri pogotka. Bio je selektor SFRJ od 1977. do 1979. godine, a trenerskim poslom se još bavio u Partizanu, Budućnosti, Vojvodini, Teteksu iz Tetova, Radu, Borcu iz Banjaluke, Galenici, kao i uz angažmane u Mjanmaru, SAD i Turskoj.
Zanimljivo, imao je čin potpukovnika JNA. Sahranjen je na zemunskom groblju.
Bil Volton (5. 11. 1952 – 27. 5. 2024)
Američka preteča Nikole Jokića. Upečatljiva igračka i ljudska pojava čije su prognozirane vasionske domete uništile povrede.
Po dolasku sa koledža sa statusom najdominantnijeg igrača godinama, Voltona je izabrao Portland kao prvog pika na draftu 1974. godine. Tri sezone kasnije gorostas hipi imidža, razbarušene kose, brade i zulufa, vodio je svoju ekipu do trofeja nad favoritima Filadelfija seventisiksersima. Tad se to smatralo ogromnim iznenađenjem. Imenovan je zat MVP-ja finala, a 1978. i MVP-jem NBA. Usledile su teške povrede, selidva u opskurne Kliperse i reinovacija u moćnim Seltiksima, gde se domogao još jedne titule 1986. i zvanja najbolje šestog igrača.
Krasila ga je polivalentnost: tehnika, vrhunska odbrana na obruču i pre svega smisao za asistencije. Zbog svoje nesebičnosti kroz dodavanja i izostanka egocentričnosti, mnogi bivši igrači porede ga sa Nikolom Jokićem.
Po završetku igračke karijere krenuo je sa vrlo dugom i uspešnom karijerom stručnog konsultanta. Hipi duh, radost života i širok osmeh uvek su bili Bilov zaštitni znak.
Tomislav Milićević (29. 9. 1940 – 24. 10. 2024)
Kao i komšije iz Humske, i crveno-beli sa “Marakane” imaju za kim da žale. Otišao je bivši igrač i, što je još važnije, stvaralac velikih igrača u omladinskoj školi. Čovek koji je 42 godine proveo u klubu na različitim funkcijama.
Karijeru je započeo u Napretku, iz kog je 1960. došao u Crvenu zvezdu, u kojoj je proveo sedam sezona i odigrao 91 utakmicu. Nakon toga je otišao u Sjedinjene Države i nastupao za Čikago, a po povratku u Evropu bio je član Maribora, Radničkog iz Kragujevca i Ajačija.
Brojne legende Zvezde su skautirane, a nakon toga su i trenirale pod palicom Tome Milićevića, među kojima je i sadašnji šef stručnog štaba crveno belih Vladan Milojević, ali i asovi poput Dejana Stankovića, Boška Jankovića, Marka Pantelića, Gorana Drulića, Nikole Lazetića, Dušana Baste, Marka Grujića, Luke Jovića, Strahinje Erakovića…
O Džej Simpson (9. 7. 1947 – 10. 4. 2024)
Velika legenda američkog fudbala, koja je postala najpoznatija po dešavanjima van terena, nažalost.
O Džej Simpson 1985.
O Džej Simpson je sredinom sedamdesetih bio jedna od najvećih, ako ne na momente i najveća zvezda najpopularnijeg sporta u SAD. Za 10 godina u NFL-u je pet puta imenovan u idealnu postavu lige, osvajač je priznanja za MVP-ja i najboljeg ofanzivnog igrača 1973. godine kad je postao prvi igrač sa preko 2.000 pretrčanih jardi u sezoni. Zlatnih osam godina proveo je u Bafalo Bilsima, a kraj karijere dočekao je u San Francisko fortinajnersima.
Sem sportske, imao je i filmsku karijeru sa najpoznatijom rolom u komičnom serijalu „Goli pištolj“. Ipak, ostaće najviše upamćen po sudskom procesu vezanom za ubistvo supruge i prijatelja tokom kog je i osuđen na 33 godine zatvora. Pušten je na slobodu 2017. godine. Preminuo je od raka pankreasa.
Branko Rašović (11. 4. 1942 – 11. 10. 2024)
Posle smrti Marka Valoka usledio je još jedan veliki udarac za crno-belu familiju, naročito za starije navijače, odlaskom člana “Partizanovih beba” Branka Rašovića.
Rođeni Podgoričanin je počeo karijeru u Budućnosti, pa dolazi u Partizan 1964. godine i iste sezone uzima titulu prvaka Jugoslavije. Sledi legendarni put do finala Kupa evropskih šampiona, gde je Real Madrid bio bolji. Po odlasku iz Partizana igrao je za nemačkog velikana Borusiju Dortmund pet godina.
Za Partizan je upisao 210 nastupa, a za nacionalnu selekciju 10 mečeva. Od 1978. do penzije 2008. je radio u Humskoj kao trener mlađih kategorija.
Johan Neskens (15. 9. 1951 – 6. 10. 2024)
Uzdanica Mihelsovog “totalnog fudbala“ u dresu Ajaksa i Holandije tokom sedamdesetih.
Johan Neskens
Postigao je 17 golova u 49 mečeva za Holandiju, igravši dva finala Mundijala – 1974. i 1978. godine. Taj sastav “oranjea” smatra se jednom od najboljih ekipa koje nikad nisu osvojile titulu prvaka sveta.
Profesionalnu karijeru započeo je u malom klubu Rasing Hemšteteu, da bi usledio vrhunac karijere u Ajaksu. Od 1970. do 1974. tri puta zaredom je bio prvak Kupa šampiona sa klubom iz Amsterdama, a potom se seli u Barselonu, gde je nastupao još pet godina. Sa katalonskim klubom se domogao Kupa kralja 1978. i Kupa pobednika kupova godinu dana kasnije.
Za Ajaks je postigao 33 gola na 124 utakmice, a u Barseloni 35 golova u 140 mečeva.
Pri kraju karijere je brani boje čuvenih Njujork kosmosa, zatim Groningena i Saut Florida sana. Oprobao se i u amaterskom i fudbalu u zatvorenom.
Ratomir “Rato” Tvrdić (14. 9. 1943 – 20. 8. 2024)
Splitska, hrvatska, pa i jugoslovenska košarka ne bi bile iste da nije kapitena Rate. Počevši od ulica Splita i nižih rangova, Rato je bio zaštitno lice i pravi lider Jugoplastike. Prva zlatna generacija Jugoplastike krenula je upravo uz Tvrdića, Petra Skansija i Damira Šolmana početkom sedamdesetih.
Sa klubom iz Splita je osvojio dve titule šampiona Jugoslavije (1971. i 1977. godine), tri Kupa Jugoslavije (1972, 1974. i 1977), kao i dva evropska Kupa Radivoja Koraća (1976. i 1977. godine). Koliko je veliki bio potvrdio je i gest Fibe koja je na njegov oproštaj poslala izabrani tim da odigra meč protiv Jugoplastike 1977. godine.
Tvrdić je sa reprezentacijom Jugoslavije osvojio zlatnu medalju na Svetskom prvenstvu 1970. godine, kao i dva srebra (1967. i 1974. godine). Okitio se zlatom na evropskim šampionatima 1973. i 1975, kao i srebrnim odličjem 1969. godine.
Džeri Vest (28. 5. 1938 – 12. 6. 2024)
Logo. Zaostavština Džerija Vesta u NBA ligi je neizmerno bogata, jer se radi o članu Kuće slavnih i sa pozicije igrača i funkcionera.
Džeri Vest
Igrajući isključivo za Mineapolis, kasnije Los Anđeles lejkerse, Vest se domogao jedine titule u karijeri 1972. godine. Štaviše, prvi je i jedini dobitnik nagrade za MVP finalne serije iz poraženog sastava. U toj seriji protiv Seltiksa 1969. je beležio 37,9 poena po meču.
Učesnik ol-star meča bio je 14 puta, MVP ol-star utakmice 1972. godine, 10 puta je svrstan u prvu petorku lige, još dva puta u drugu petorku. Jednom je proglašen za najboljeg strelca lige. Član je spiska najboljih igrača u istoriji NBA lige za 35, 50 i 75 godina od osnivanja, a njegov broj 44 je povučen iz upotrebe.
Prosečno je beležio 27 poena, 5,8 skokova i 6,7 asistencija u karijeri.
Posle kratkotrajne u neuspele karijere trenera od 1976. do 1979. je postao funkcioner, stvorivši dve zlatne dinastije Lejkersa 1980-ih sa Medžikom Džonsonom i Karimom Abdulom Džabarom, te kasnije sa Šakilom O’Nilom i Kobijem Brajantom početkom 21. veka. Nastavio je sa poslom generalnog menadžera u Memfis grizlisima od 2002. do 2007. godine.
Vest je od 2011. do 2017. bio član Izvršnog odbora Golden stejta, pa zatim i Los Anđeles klipersa.
Salvatore “Toto” Skilači (1. 12. 1961 – 18. 9. 2024)
Najbolji strelac Mundijala 1990. godine sa šest golova i čovek koji je uspeo da u dresu “ljutih rivala” Intera i Juventusa dođe do međunarodnih trofeja.
Višegodišnja borba sa rakom slepog creva i zatim upalom pluća bila je preteška za Skilačija, napadača koji je tresao mreže u doba kad je italijanska liga bila najjača na svetu.
Prvih sedam godina profesionalne karijere proveo je u Mesini sa kojom se od nižih rangova domogao do Serije A. Slede Juventus, Inter i na kraju karijere japanska Ivata. Sa Juventusom i Interom po jednom osvojio je Kup Uefa – 1990. i 1994. godine. Na Svetskom prvenstvu u Italiji je eksplodirao sa šest pogodaka od ukupno sedam u dresu “azura”, pomogavši toj selekciji da dođe do bronze na svom terenu.
Mario Zagalo (9. 8. 1931 – 5. 1. 2024)
Didi, Vava, Pele Garinča i Zagalo – ubitačna napadačka petorka Brazila.
Mario Zagalo i Pele
Legenda brazilskog i svetskog fudbala je jedini šampion sa osvojene četiri titule prvaka planete. Prvi je Brazilac koji je osvajao Svetsko prvenstvo prvo kao fudbaler, a potom i kao trener. Učestvovao je na sedam Mundijala, i dvostruki osvajač Svetskog prvenstva kao igrač.
Kao napadač je nastupao na mundijalima 1958. i 1962. godine, a 1970. godine je kao selektor vodio do titule prvaka legendarnu generaciju u kojoj su nastupali Pele, Žarzinjo, Tostao, Gerson i Rivelino.
Na Mundijalu 1994. bio je i pomoćni trener, a četiri godine kasnije u Francuskoj ponovo glavni selektor koji je vodio Brazil do finala Svetskog prvenstva, gde su Brazilci poraženi od domaćina.
Posle Marija Zagala samo dve osobe uspele su da osvoje titulu Svetskog prvaka kao igrač i trener – Franc Bekenbauer i Didije Dešan.
Simptom/RTS