Kristofer Hil je u Beograd došao kao mlad diplomata, a tokom svoje gotovo pedesetogodišnje karijere igrao je značajnu ulogu tokom pregovora u Dejtonu i Rambujeu. Na mesto ambasadora u Srbiji došao je iako se već povukao iz aktivne diplomatije, kao neko čije bi iskustvo u regionu bilo od velikog značaja.
Tokom karijere Hil je bio ambasador u Severnoj Makedoniji, Poljskoj i Južnoj Koreji, gde je takođe ostavio traga kao aktivan učesnik u pregovorima sa Severnom Korejom.
U Srbiju je došao u martu 2022. neposredno pred vanredne parlamentarne izbore, a odlazi pred samu inauguraciju predsednika Donalda Trampa. Zato je logično da razgovor počnemo pitanjem kako će se promena u Beloj kući odraziti na odnose Beograda i Vašingtona.
Svaki put kada dođe do promene administracije u Vašingtonu, ovdašnji analitičari zaključe da se politika SAD prema ovom regionu, posebno prema Srbiji, neće nimalo promeniti. Da li to i dalje stoji?
Zaista je teško reći. To je svakako standardna tačka u priči svakog diplomate, da se ništa neće promeniti. Ali moraćemo da vidimo.
Mislim da dolazeća Trampova administracija, deo njenog osoblja ima iskustva u radu sa Srbijom, tako da ne bih isključio promenu.
Pitanje za Srbiju i za Sjedinjene Države jeste da pokušamo da poboljšamo ovaj odnos, da nastavimo u pravom smeru. Mislim da će se to dogoditi.
Šta se dešava sa inercijom u diplomatiji, posebno u Stejt departmentu?
Uvek postoji inercija. U svemu postoji inercija, a svakako postoji inercija u Stejt departmentu. Ali mislim da postoji razumevanje da moramo da idemo napred sa Srbijom.
Došlo je do nekih promena. Srbija je mnogo više u poziciji gde se zajedno dogovaramo o mnogo više stvari. Videćemo kako će se to odvijati, ali ja sam optimista u pogledu budućnosti odnosa SAD i Srbije.
Šta će biti sa strateškim dijalogom? Da li će nestati baš kao i kancelarija De-Ef-Cea kada je Bajden preuzeo vlast? Ta kancelarija je najavljena sa velikom pompom ovde u Beogradu u septembru 2020.
Pre svega, želeo bih da istaknem da je iz toga proizašlo mnogo kredita za mala preduzeća, i to za vreme Bajdenove administracije, tako da ne bih rekao da je sasvim nestalo. Ali mislim da je pitanje strateškog dijaloga, tu ima logike, zaista ima smisla i radije očekujem da će se to nastaviti.
Sa Srbijom imamo mnogo da razgovaramo, ne samo o bilateralnim odnosima, u bilateralnim odnosima uvek ima stvari. Ali imamo pitanja u Evropi, evropsku bezbednost o kojima treba da razgovaramo, svakako pitanja o ekonomiji.
SAD su prilično važan faktor u srpskoj ekonomiji, posebno u oblasti tehnologije. Dakle, imamo sve više i više ljudi, ne samo košarkaša, već imamo mnogo ljudi koji idu tamo-amo, imamo dodatne letove između dve zemlje. Tako da mislim da ćemo videti više, i mislim da će ovaj dijalog prihvatiti sledeća administracija.
Dakle, vi ste optimista u vezi s tim?
Da, prilično optimističan. Mislim, pitanje dijaloga je uvek ono što je zapravo rečeno i šta je zapravo dogovoreno da bi se krenulo napred. Ali privreda Srbije nastavlja da raste, raste interesovanje za njen uklopiv kvalitet sa SAD, tako da mislim da ćemo videti mnogo više napretka u tome.
Vruća tema u srpsko-američkim odnosima trenutno su sankcije ruskim kompanijama u koje je uključen i NIS. Da li su SAD adekvatno razmotrile posledice sankcija NIS-u za građane Srbije?
Uveravam vas da je ovo veoma pažljivo proučavano i veoma pažljivo sprovedeno. Dakle, odgovor na vaše pitanje je apsolutno DA. Sa stanovišta srpske privrede i srpskih potrošača, sa velikim uverenjem kažem da to neće uticati na srpsku privredu, niti će uticati na dostupnost ili cenu benzina u Srbiji. Tako da mislim da ćemo tamo biti u redu.
Ali ne kažem da to neće biti važno za NIS, jer mislim da je to naš stav već neko vreme. Gledamo ovo pitanje još otkako je ova velika rafinerija prodata Rusiji i to je bilo veoma velikodušno sa srpske strane i sada vidimo da je Rusija imala mnogo više koristi od srpske privrede.
Ne sviđa nam se šta je Rusija uradila s tim naročito u svrhu agresije na Ukrajinu, ali mislim da je to i nešto na šta srpski narod i Vlada Srbije treba da se osvrnu jer nema smisla gubiti suverenitet u oblasti benzina, a ja mislim da ćemo tamo videti neke promene.
Američke kolege Srbiji su govorile – morate da diverzifikujete svoj energetski sektor, ali gubitak Rusije kao izbora znači manje diverzifikacije.
Znate, Rusija u nekom trenutku, to mogu da zamislim, znate, kada jednom skrenu s puta u tu šumu ili gde god da ih je Putin poveo, Rusija će u nekom trenutku opet biti igrač u evropskom energetskom prostoru.
Ne sada, dok oni vode ovaj grozni rat, ovaj agresivni i varvarski rat, već u nekom trenutku u budućnosti. I mislim da je pitanje za Srbiju, pitanje za mnoge zemlje da imaju energetski izbor.
Pre samo nekoliko godina, jedini izbor prirodnog gasa za Srbiju bila je Rusija. Mislim da će Srbija imati neke izbore u tome. Imaće neke dodatne mogućnosti. I kao što znate, potpisali smo sporazum sa Srbijom, američko-srpski sporazum, o svojevrsnom strateškom pristupu energetici.
I mislim da ćete videti mnogo toga. I mislim da će to biti i tema našeg strateškog dijaloga o kome smo maločas razgovarali.
Mnogi su vas ovde citirali da ste rekli da neće biti sankcija NIS-u. Možete li to objasniti?
Pa, sankcije su… U pitanju je, naravno, korišćenje NIS-a, objekta u većinskom ruskom vlasništvu, kao dela evropskog energetskog prostora. Poenta je da nećemo ohrabrivati, i nećemo učestvovati u kupovini energije, niko ne treba da kupuje energiju iz postrojenja koje je u ruskom vlasništvu.
Dakle, vlasničku strukturu treba promeniti, a to je svakako priroda razgovora. Ali Srbiji treba gorivo. Mi to potpuno razumemo i očigledno podržavamo. Ali ono što želim da kažem je da sam bio ovde neko vreme. Znam tačno šta se ovde dešavalo devedesetih i to se nikada ne može ponoviti.
Ne, pitanje je bilo o izjavi koju ste dali pre dve nedelje i koja je shvaćena kao da kažete da neće biti nikakvih sankcija.
Nisam rekao da će biti sankcije NIS-u kao preduzeću u većinskom ruskom vlasništvu. To će se promeniti.
Vi ste lično bili svedok najgorih odnosa između Beograda i Vašingtona. Da li ste bili svedok najboljeg ikada?
Ne još. Mislim da idemo u pravom smeru.
Konkretno zbog sankcija?
Da, mislim da nisu bile samo sankcije.
Ja govorim o ovim sankcijama.
Govorim o tome šta se desilo, šta se desilo u prošlosti sa predsednikom Miloševićem i kako je on rešavao regionalna pitanja. Mislim da smo u mnogo boljem pravcu i očekujem mnogo više saradnje. I što se tiče ovih sankcija, ne radi se o Srbiji, već o Rusiji.
Da li mislite da bi Beograd ili Srbija bili dobro mesto za susret američkog predsednika Donalda Trampa i ruskog predsednika Vladimira Putina, s obzirom na prorusko i protrampovsko raspoloženje među građanima Srbije?
Vidite, ja stvarno ne mogu da pričam o pitanju mesta održavanja bilo kakvih eventualnih samita koji nisu još planirani i o kojima se još nije diskutovalo. Ono što mogu da kažem je da želimo da se ovaj rat okonča. Svi želimo da se ovaj rat okonča.
I mislim da treba uložiti veliki napor da se to uradi. Ali što se tiče toga gde će biti sastanka ili da li će biti sastanka, to ne zavisi od mene. I mislim da se na to u ovom trenutku zaista ne može odgovoriti.
Ali neko može da vas pita za savet. Bili ste ovde ambasador. Oni mogu da pitaju – okej, šta mislite? Da li je Beograd pogodno mesto?
Neko me može pitati za savet. Ali nisam siguran da ću to dati na RTS-u. Možda bih čekao da me neko to zaista pita. Ali mislim da je ono što ću reći da izvestan trud, tačnije veliki napor treba uložiti da se vidi da li se ovaj rat može zaključiti, jer je ovo veoma štetan rat.
Ono što je Rusija uradila ne samo Ukrajini, ono što je uradila evropskim zalihama energije, ono što je uradila svetskim zalihama hrane, ovaj rat treba da se okonča.
Hajde da pričamo o drugom ratu koji je okončan, ali je još nerešen. Da li su SAD propustile da obezbede dostojanstven život za Srbe na Kosovu?
Ovo je bio pravi izazov, Kosovo je trebalo da uradi određene stvari, to je zaštita raznih naroda, uključujući i srpski narod. I moram da kažem, kao lična stvar, smatram da je veoma razočaravajuće dokle smo stigli na Kosovu.
Nadam se da će doći do većeg truda u dijalogu. U ovom trenutku mislim na evropski dijalog, briselski dijalog. I mislim da su mnogi od nas veoma razočarani nedostatkom napretka tamo. I mnogo razloga za taj neuspeh po mom mišljenju jeste na strani kosovske vlade.
Mnogi u Srbiji su razočarani izostankom akcije Sjedinjenih Država. Šta kažete na to?
Mogu da razumem zabrinutost. Mogu da razumem frustraciju. I voleo bih da vidim pristup koji podržava Evropska unija.
Mislim da se Evropska unija veoma trudi. Pred njima je popriličan izazov. Na nama je da podržimo Evropu i vidimo može li se postići neki napredak. Ali mogu vam reći da ja nisam zadovoljan postignutim.
A da li ste optimista?
Uvek sam optimista jer ako ste pesimista, nikada ništa nećete napraviti. Optimista sam da će Zajednica srpskih opština koja je prethodno dogovorena pre nekih 12 godina morati da se uspostavi.
Dakle, da, biću optimista u vezi s tim, ali mislim da svi treba da se saberu i završe ovu stvar jer ovo sada nije zadovoljavajuće.
Znam da mrzite da nagađate, ali ja vas sada pitam kao nekoga ko je ovde bio prisutan pre 25 godina, da li mislite da bi sledeća administracija možda mogla biti upornija da se na Kosovu urade stvari oko asocijacije srpskih opština?
Pre svega, mislim da je i ova administracija nastojala da podrži Evropsku uniju da se stvari urade, posebno da se ono što je dogovoreno i sprovede.
Pretpostavljam da bi svaka buduća administracija zauzela isti stav. Zašto se to nije dogodilo, mislim da je nešto što ljudi treba da analiziraju, pažljivo pogledaju i vide šta se može učiniti.
Veoma je jasno da je ovo nezadovoljavajuća situacija, i mogu da dodam da kada bih bio sa Kosova, smatrao bih da je ovo veoma nezadovoljavajuće.
Na kraju krajeva, na Kosovu živi mnogo ljudi koji zaslužuju bolju situaciju i znaju da to mogu postići kroz veću saradnju u okviru dijaloga u organizaciji Evropske unije.
Vaš mandat u Srbiji pokrivao je dva ciklusa parlamentarnih izbora i jedne lokalne. Kako ocenjujete razvoj demokratije u Srbiji?
Znate, u svakoj zemlji, uključujući i moju, svi radimo na kvalitetu demokratije. Moramo da radimo na tome svaki dan. Ako ne radite na tome svaki dan, ponekad se ništa ne uradi. Dakle, morate raditi na tome.
Gledajući dugoročno Srbiju, mislim da sam veoma zadovoljan, na primer, dijalogom koji se vodi u Skupštini. Nastojanje da se različite strane okupe. Mislim da je tu bilo nekog napretka, očigledno svi želimo da vidimo više.
Ali mislim da je veoma važno ako ste strani diplomata da se ne postavite u poziciju da govorite ljudima šta da rade. Ovo su zaista teške odluke koje donose srpske stranke, stranke koje se međusobno ne slažu.
Živimo u teškim vremenima, veoma teškim vremenima kada ljudi imaju više tendenciju da podignu glas nego da pažljivo saslušaju drugu stranu. Tako da mislim da svako ima odgovornost da pokuša da ide napred, i mi svakako ohrabrujemo napredak u ovome.
I iskreno, bilo je nekih razgovora i mora ih biti još. Ali moram da dodam, i mi imamo svoje probleme, svako ima svoje probleme u ovakvim političkim dijalozima, i verujem da Srbija razume da to treba da se uradi, posebno sa potencijalom većeg, mnogo boljeg odnos sa Evropskom unijom.
Kako objašnjavate aktuelna dešavanja u Srbiji kada vas o tome pitaju pretpostavljeni u Stejt departmentu?
Možete stvari sagledati na taktičkom nivou ili možete sagledati na strateškom nivou. Na strateškom nivou, vidim zemlju koja je u velikoj meri napravila svoj strateški izbor da ide na Zapad.
Vidim Srbiju, ovde svakako ima dosta različitih mišljenja, kao i u mnogim zemljama, ali strateški mislim da definitivno postoji tendencija da se ide na Zapad. Taktički, ovo je težak proces i, znate, ovde svako ima svoje mišljenje.
Ovo je zemlja u kojoj se ljudi osećaju veoma slobodnim da izraze veoma različita mišljenja, tako da mislim da će to biti težak proces.
Moj posao kao diplomate je da ne smetam, ne govorim ljudima šta da rade, da se ne mešam u taj proces, već da ga podstičem. I to je ono što sam pokušao da uradim.
To je vrlo diplomatski odgovor.
Dajem sve od sebe da budem diplomata. To mi nekako prirodno dolazi.
Ali kao diplomata, pre neki dan ste došli u veoma interesantnu situaciju na košarkaškoj utakmici Crvena zvezda – Fenerbahče. Dakle, otišli ste na poluvremenu. Šta se dešavalo?
Kao što sam rekao, u politici ljudi imaju različita gledišta, pa je tako, valjda, i na košarkaškoj utakmici. Dakle, pretpostavljam da neki ljudi, govorim o nekolicini ljudi, nisu bili srećni što sam uživao u košarkaškoj utakmici.
Ali moram da vam kažem da je srpska košarka prilično dobra. I znamo za to u SAD. Navijač sam Boston Seltiksa celog života i nastaviću to da budem do kraja života. Ali mi našu košarku shvatamo veoma ozbiljno i doći u Srbiju i videti vrhunsku košarku je pravo zadovoljstvo.
Žao mi je što Crvena zvezda nije pobedila u toj utakmici. Možda zato što su neki od navijača bili manje zainteresovani za košarku nego što je trebalo.
Da li biste rekli da ste prijatelj srpskog naroda, građana Srbije?
Volim sport, sve vrste sportova. To je ono što srpski narod dobro radi. Volim istoriju. Volim da raspravljam o istoriji. Volim da pričam o nekim pitanjima koja su važna za ljude ovde.
Pa da, osećam se veoma prijatno ovde. Zaista uživam sa srpskim narodom. I zaista smo moja supruga i ja uživali u vremenu provedenem ovde u Srbiji ove poslednje bezmalo tri godine. Uživali smo na kulturnim događajima kao i na utakmicama.
Ako bih koristio američki sleng, da li bih mogao da kažem da se “kopate za Srbe” (I dig Serbs). A da li Srbi treba da kopaju?
Treba li Srbi da kopaju?
Razumete da sada govorim o rudarenju.
Aha, igrate se rečima oko litijuma. Rekao sam milion puta i reći ću milion i prvi put, to je na Srbiji da odluči. Moje lično viđenje, ako pitate za moje mišljenje, što mislim da radite, mislim da je to prava prilika za Srbiju. I za Srbe. Ali oni to treba da reše.
Mislim da strane diplomate ne treba da im govore šta da rade. Mislim da moraju sami to da reše.
Ali ako mene pitate, ovo je prava prilika za Srbiju. Znate, svako ima parče litijuma u džepu. Ako vidim da vam je mobilni telefon sada u džepu, svako ima parče litijuma. I pitanje je ko će ga proizvoditi, a mislim da su oni koji ga proizvode u boljoj poziciji.
Srbija ima takvu priliku. Opet, to će biti na Srbiji da odluči.
A kako odgovarate na kritike iz prozapadne opozicije da ste preterano podržavali Vladu, više od prethodnih američkih ambasadora?
Znate, moj posao nije da podržavam Vladu. Moj posao je da sledim američke interese i da ostvarim američke interese. I mislim da je najbolji način za ostvarivanje američkih interesa da pokušamo da imamo pozitivan odnos sa srpskom vladom. Osećam da je to važno.
Diplomate koje imaju negativan odnos s bilo kojom vladom, gde god da su stacionirane, otkriće da imaju poteškoća da postignu napredak.
Zato se trudim da imam pozitivan odnos sa mnogo različitih ljudi u Srbiji, ne samo sa Vladom, već sa što više ljudi. I, znate, čujete kako ljudi govore, pa zašto se on sastaje s tim i tim? Ne treba da se sastaje s tom osobom. A ja se trudim da se sretnem sa što više ljudi.
Da li ćete se na oproštajnim sastancima videti i sa predstavnicima opozicije kao što ste se sastajali sa predstavnicima vlasti?
Da, to sam radio u poslednjih nekoliko nedelja. Bio sam sa dosta predstavnika opozicije i različitim liderima u društvu. Dakle, da, pokušavam to da uradim.
Znate u Srbiji se ne mogu odgovori na sva pitanja dobiti na jednom mestu. Ako razgovaraš sa 10 Srba, dobićeš 11 različitih mišnjenja. Dajem sve od sebe. Pokušavam da stignem svuda, uključujući i RTS.
Koji su Vaši lični planovi? Da li biste prihvatili neku novu ulogu u privatnom ili javnom sektoru? Mislim, premladi ste da biste se kandidovali za predsednika.
Mislite da sam premlad.
Čini se, s obzirom na poslednja tri izborna ciklusa u SAD.
Imam mnogo ličnih interesovanja. Napisao sam knjigu. Voleo bih da napišem još jednu knjigu. Želeo bih da govorim o tome kakva je budućnost američke diplomatije. Mnogi ljudi govore da ne postoji takva stvar kao što je američka diplomatija, a ja mislim da apsolutno postoji.
Ja sam iz pragmatične škole. Pokušavam da posao obavim do kraja. Trudim se da ne ulazim previše duboko u ideologiju, već radije tražim načine pomoću kojih se može doći do rešenja.
Ali ako je vaše pitanje da li planiram da se penzionišem i igram golf? Ne, neću se povući i igrati golf.
Možete profesionalno da igrate golf.
Ne, mislim da nisam dovoljno dobar da igram profesionalni golf i definitivno nisam dovoljno dobar da bih mogao da igram na košarkaškom terenu. Ali zaista uživam sa drugim ljudima. Predavao sam neko vreme. To je takođe zabavno. Ali zaista bih želeo da se aktivno uključim u to da moja zemlja bude bolja u budućnosti i to je plan. To je moj plan.
Vaš prijatelj Džo Bajden rekao je preksinoć da se u Americi formira oligarhija ekstremnog bogatstva, moći i uticaja koja zaista ugrožava celokupnu američku demokratiju, osnovna prava i slobode. Da li se slažete sa njim?
Mislim da je predsednik Bajden čovek velike mudrosti i velikog iskustva. A kada sugeriše da postoji problem u pogledu jednakog pristupa pravu, političkom uticaju, trebalo bi ga čuti.
Mislim da SAD, kao i mnoge zemlje, prolaze kroz ogromne promene. Tehnološka revolucija je zaista pred nama. A pristup informacijama ne čini ljude nužno pametnijima. Ako imate više informacija i još više znanja, to vas ne dovodi obavezno do veće mudrosti.
I zato mislim da on pokušava da ukaže na to da svi imamo poteškoća da razumemo kako ćemo regulisati društva kako budemo napredovali. Vredi ga čuti.
Da li se plašite za američku demokratiju?
Veoma sam optimističan, još jednom da upotrebim tu reč, o budućnosti moje zemlje. Mislim da se mi ljudi često šalimo da Amerika čini pravu stvar tek kada iscrpe sve druge mogućnosti. Možda ima elementa toga, ali ne sumnjam da ćemo biti veliki igrač na ovom svetu i to zauvek.
Dakle, ne planirate da se preselite u Kanadu ili na Grenland?
Ne, ne planiram da se preselim u Kanadu ili na Grenland. Ne razumem baš sve to, ali ne, živeću u Sjedinjenim Državama.
Šta biste istakli kao svoj uspeh i da li osećate potrebu da se bilo kome izvinite dok razmišljate o vremenu koje ste proveli u Srbiji kao ambasador?
Zaista sam se trudio da sledim američke interese i američku politiku onako kako mi je to izneto u pismu koje sam dobio od predsednika da odem u Srbiju i učinim najbolje što mogu. Zaista sam se trudio da pomognem Srbiji u oblastima gde Srbija želi našu pomoć, bilo da se radi o ekonomskim investicijama iz SAD ili ekonomskoj trgovini i drugim stvarima gde je Srbija želela da pomognemo. Tako da sam se jako trudio.
Da li sam svuda uspeo? Ne. Pokušao sam da angažujem što više ljudi. Jesam li stigao do svih? Da li se svi slažu sa mnom? Ne slažu se.
To su uvek nedovršena dela i ono što treba da uradite je da shvatite da nas Bog dovodi na ovaj svet na određeno vreme, a mi moramo da radimo najbolje što možemo, ali onda drugi moraju to da slede. Tako da osećam da sam uradio najbolje što sam mogao.
Dakle, bez žaljenja, bez izvinjenja?
Ljudi koji žive kroz kajanje i izvinjenja nisu dobro pripremljeni za budućnost.
Šta ćete poneti iz Beograda da vas podseti na vreme koje ste proveli ovde? Govorim o ovom mandatu.
U smislu onoga što pamtim? Prva i za mene najvažnija stvar, koja potiče iz 1990-ih i povratka ovde posle 25 godina, jeste da nikada nisam dozvolio da moj sat stane. I mislim da je veoma važno shvatiti da je ovo veoma drugačija zemlja od zemlje koju sam video ovde 1990-ih. Tako da sam to shvatio.
Takođe, od prvog dana kada sam bio ovde, rekao sam da ću mnogo više da slušam nego da govorim. U ovom intervjuu, možda to ne radim. Ali generalno, pokušao sam da slušam ljude i razumem ljude.
A razumevanje ljudi se razlikuje od slaganja sa ljudima. Ali toliko je važno čuti, dati pristojno poštovanje prema mišljenju drugih. I pokušao sam to da uradim. I pokušao sam da vidim da li možemo nekako da suzimo razlike koje smo imali, jer mislim da Srbija i SAD, mislim da imamo sličan pogled na svet.
I, mogao bih da dodam, očekivao sam da ću se baviti svim ovim bilateralnim pitanjima sve vreme, ali sam otkrio da imamo mnogo interesa koji su globalniji, svakako interesi evropske bezbednosti u odnosu na Ukrajinu, ali i interesi širom globalnog juga.
Znate, u Aziji sam proveo četiri godine baveći se njihovim problemima. I videti takvu vrstu interesovanja u Srbiji je zaista bilo pravo zadovoljstvo. Videti Evropljane, Srbe, kako proširuju svoj pogled na svet, da ne misle samo o Balkanu.
Mislio sam na neku konkretnu stvar, nešto što biste poneli sa sobom i rekli, ovo je iz Srbije.
Postoje neka tečna osveženja koja bih voleo da mogu da ponesem.
Ne bi vam to potrajalo.
Ne, ne bi. A vi mislite na stvarne predmete?
Da.
Ne znam. Moram da razmislim o tome. Verovatno tepih ili dva, takve stvari. Ima mnogo toga da se uzme odavde. Ali to su uglavnom sećanja na sve ljude s kojima smo proveli vreme i s kojima smo se divno družili.
Vi ste navijač Bostona, ali ne živite u Bostonu.
Ne, ali ja sam iz Bostona. Imamo stan na Rod Ajlendu, tako da sam samo sat vremena udaljen od Bostona. Imamo još jedno mesto na Floridi. Živim na oba mesta, ali sam živeo svuda tokom života. Veoma je važno da imate mesto koje zovete dom. Bilo da ste u Koreji ili negde drugde, uvek je važno da imate dom, a za mene je to Boston.
Planirate li da idete na utakmice NBA lige, da gledate neke srpske igrače, recimo Denver kako pobeđuje Boston u finalu.
Proveo sam mnogo vremena u Denveru i imao sam mnogo puta prilike da odem da vidim Nagetse i njihovog najboljeg igrača. I znate, za sve diplomate je preporuka da gledaju tog momka, Nikolu Jokića, on ne samo što inspiriše ljude s kojima igra, već i ljude koji ga gledaju.
Kada pogledaš tog tipa onda pomisliš – možda i ja to mogu. A ne možeš. On je najbolji košarkaš na svetu. Ali je inspiracija videti kako igra taj momak. Na njegovom vrhunskom nivou. I mislim da svi mi, bez obzira na to čime se bavimo, treba da težimo izvrsnosti.
Imate li takvu inspiraciju u politici ili diplomatiji?
Politika zaista nije moja stvar. Upravljanje jeste, i diplomatija jeste, i ja se trudim da radim najbolje što mogu.
I mislim da svaki sportista, bilo da je to Nikola Jokić ili neko drugi, trudi se da uradi sve što može dok je na terenu, tako da kada se utakmica završi i on izađe s terena, ne nosi više ništa sa sobom; ostavio je sve što ima na tom terenu i to je ono što ja pokušavam da uradim.
Nemate idola u diplomatiji, mislim na ljude.
Moj prvi ambasador je bio momak po imenu Lari Iglberger, sreo sam ga ovde u Srbiji. Bilo je i drugih idola na koje sam se ugledao.
Ako biste želeli da građanima Srbije date prijateljski savet, šta biste savetovali?
Isti savet bih dao američkim građanima. Pokušajte manje da pričate, a više slušajte i pokažite poštovanje ljudima s kojima se ne slažete. To je savet koji bih dao svakom Amerikancu, savet koji dajem svojoj deci, savet koji pokušavam da dam sebi.
I mislim da posebno u Srbiji treba da dođe do neke vrste smirivanja situacije i spremnosti da se shvati da smo svi zajedno u ovom čamcu.
Govorite o sadašnjim vremenima?
Posebno govorim o sadašnjim vremenima, ali to ne važi samo za sadašnja vremena. Zaista važi za sva vremena.
Gospodine ambasadore, hvala vam na intervjuu i što ste bili prvi američki diplomata koji je posetio bombardovani deo zgrade RTS-a. Nadam se da nas nećete zaboraviti i da nećemo zbog toga zažaliti.
Nadam se i ja. Imam mnogo lepih uspomena i nadam se da ćete se i mene lepo sećati.
Simptom/RTS/Zoran Stanojević