Program u petak na Rod Lejver areni počinje u dva sata kada će u finalu miks dubla igrati Kimberli Birel i Džon-Patrik Smit protiv Olivije Gadecki i Džona Pirsa.
Posle njih na teren izlaze Đoković i Zverev. Đoković je sedmi teniser sveta, dok se Zverev nalazi na drugom mestu ATP liste. Srpski i nemački teniser odigrali su 12 međusobnih duela u karijeri, a Đoković vodi 8:4 u pobedama.
Đoković je prvi set odigrao dosta dobro, rutinski je napravio dva brejka u četvrtom i šestom gemu i lako dobio prvi set 6:1 za 30 minuta. Srpski as je u drugom setu u nekim situacijama bio neprepoznatljiv. Poveo je 2:1 napravivši brejk, a onda je nekarakterističnim greškama izgubio naredna četiri gema! Nije dozvolio Portugalcu da dobije set, vratio je brejk i uveo set u taj-brek. U njemu je izgubio četiri servisa pa i set 4:7.
Treći set je već bio na nivou najtrofejnijeg igrača Australijan opena. Siguran na servisu, uz brejk u šestom gemu bio je dovoljan za 6:3. Brejkom je Novak započeo odlučujući set, igrao je sigurno, koncentrisano, u petom gemu je ponovo uzeo servis rivalu i lako priveo meč kraju.
Gigant za alternativne investicije Blue Owl Capital osmislila je novu marketinšku strategiju. Podržavanje autsajdera u najvažnijim teniskim mečevima, kako bi maksimizovala televizijsku izloženost sa manje troškova.
Najvredniji trenuci u teniskom meču, iz ugla sponzora, nisu spektakularni udarci poput klizećih bekhenda, skraćenih lopti koje oduzimaju dah ili snažnih smečeva. To su mirni trenuci neposredno pre početka poena. Dok jedan igrač tapka lopticu pred servis, drugi se sprema da ga primi. A televizijske kamere neizostavno prikazuju krupne kadrove obojice. Svaki logo na grudima ili rukavu jasno se vidi na TV ekranima širom sveta. Na desetine puta tokom jednog meča.
Naravno, ova prilika postoji samo za igrače na najpoznatijim terenima tokom najgledanijih mečeva. To povećava konkurenciju za sponzorisanje najboljih igrača sveta. Superzvezda poput Novaka Đokovića može da zaradi tri miliona dolara ili više godišnje samo od jednog logo ugovora, prema procenama magazina Forbes. Manje poznati igrači iz prvih deset mogu ostvariti oko 250.000 dolara godišnje.
Gde su oči publike
Međutim, na turnirima poput Australijan Opena, igrači nižeg ranga dobijaju istu pažnju kada se suoče s najboljima. Na nekoliko sati, njihovi dresovi postaju jednako vredna reklama za brendove.
Ovo su igrači na koje se fokusira kompanija Blue Owl Capital. Ona prema proceni Forbes planira da potroši dva miliona dolara tokom više od 100 mečeva na ovogodišnja četiri Grend slem turnira. Želi da maksimizuje vidljivost kompanije, a da potroši samo delić troškova koje bi podrazumevalo sponzorisanje velike zvezde.
„Ova strategija nam omogućava da iskoristimo najuzbudljivije trenutke u tenisu. Kada je pažnja publike najveća“, kaže Suzana Eskus, glavna direktorka za marketing u kompaniji Blue Owl. Ona istražuje pristup većem brendiranju dok kompanija privlači bogate pojedince uz svoje tradicionalne institucionalne investitore. „Pratimo gde su oči publike“.
Autsajderi nekad iznenade
To je strategija koju je njujorška kompanija, sa više od 200 milijardi dolara imovine pod upravljanjem, prvi put primenila prošlog leta na US Openu. Kompanija je potrošila oko 500.000 dolara sponzorišući 20 autsajdera u mečevima protiv favorita. Ostvarila je marketinški uspeh kada je svetski broj 186, Li Tu, uzeo set protiv trećeg nosioca Karlosa Alkaraza u prvom kolu s logom Blue Owl na grudima. Kasnije, u trećem kolu, 28. nosilac Aleksej Popirin pobedio je Đokovića u udarnom terminu na stadionu Artur Eš s logom Blue Owl na levom rukavu.
„To zovem udarom munje“, kaže Eskus. „Reakcija je, ako je bila na skali od jedan do 10 na osam, skočila na 50 nakon toga. Kao da smo postali viralni“.
Erik Smolvud, predsednik konsultantske firme za oglašavanje Apex Marketing Group, kaže da brendovi mogu ostvariti i desetostruku povratnu vrednost uložene investicije zahvaljujući medijskoj izloženosti tokom ovih mečeva. Procene su da je medijska vrednost za logoe na grudima ili rukavima između 115.000 i 250.000 dolara po meču u prvim rundama Grend slem turnira. Mečevi kasnijih rundi mogu doneti 400.000 dolara, pa čak i do dva miliona dolara, u vidljivosti.
Saradnja od meča do meča
I dok su najbolje rangirani teniseri možda vredniji promotivni ambasadori u reklamama i na društvenim mrežama, vrednost televizijske izloženosti približno je ista za svakog igrača kada kroči na teren. „Svaki igrač ima jednaku šansu za servis, a broj zumiranih kadrova na servise vrlo je konzistentan“, primećuje Erik Smolvud.
Za razliku od tradicionalnog sponzorisanja, koje podržava jednog igrača tokom turnira ili cele godine, kompanija Blue Owl sarađuje s igračima na osnovu meča po meč. Bira najatraktivnije prilike. I dopušta da ugovor istekne ako igrač izgubi ili se u sledećem kolu suoči sa manje interesantnim protivnikom.
Za sprovođenje ove strategije, Blue Owl sarađuje sa P11 Group, londonskom agencijom za sportski marketing. Ona ima ugovore sa organizatorima svih četiri Grend slem turnira. P11 obično pokriva oko 90% igrača u muškim i ženskim žrebovima kroz poluformalizovani „program zakrpa“, koji je započet 2019. godine. Brendovi poput Blue Owl-a mogu analizirati parove i odabrati igrače koji im se sviđaju u određenoj rundi, dok P11 realizuje ugovore sa predstavnicima igrača.
Kako taj model funkcioniše
Direktor P11, Nik Hanter, navodi da su igrači navikli na određeni honorar po „zakrpi“. On se blago povećava kako napreduju na turniru, iako P11 naplaćuje brendovima fiksnu naknadu. Pošto P11 ne sarađuje s brendovima alkohola, klađenja ili drugih kontroverznih industrija, igrači retko odbijaju ili osporavaju ponude.
Celokupni proces sponzorstva planira se i realizuje u roku kraćem od 48 sati. Dok igrači s dugoročnim ugovorima mogu unapred zalepiti logoe na sve svoje majice, kratkoročna priroda „programa zakrpe“ zahteva šivenje logotipa na licu mesta. Često neposredno pre meča.
„To je sjajan proizvod. Voleo bih da imam više jer su možda samo četiri velika meča dnevno“, kaže Hanter. Dodaje da P11 obično sarađuje sa 10 brendova po turniru. „Moram pažljivo birati s kim radimo jer potražnja daleko premašuje ponudu“.
Zbog namere Blue Owl-a da ove godine investira u veliki broj mečeva, P11 se obavezao da neće sarađivati s drugim finansijskim brendovima. Dao je Blue Owl-u prioritet za mečeve u udarnim terminima na stadionima. (Neki klijenti imaju drugačije ciljeve, poput targetiranja igrača iz određenih zemalja.)
S kim sarađuju
Blue Owl takođe koristi usluge P11 fotografa na terenu. On kreira sadržaj za društvene mreže. Nakon završetka Grend slem turnira, brend može jednostavno prekinuti angažman. Tako izbegava obaveze sponzorstva za manje turnire s ograničenom televizijskom pokrivenošću.
„Rekao bih da je ovo jedan od najisplativijih medijskih ulaganja u sportu“, kaže Hanter.
Blue Owl je Australijan Open započeo sponzorstvom muškarca broj 104, Lukasa Pulja, i broja 72, Aleksandra Ševčenka, kao i žene broj 81, Sofije Kenin, za njihove mečeve u prvom kolu protiv Aleksandra Zvereva, Karlosa Alkaraza i Koko Gof. Pored toga, kompanija se reklamira u prometnim područjima Melburna. Ciljaju na navijače koji dolaze i odlaze s turnira.
Prilika koja se ne odbija
Blue Owl je takođe uspostavio specijalnu saradnju sa svetskim brojem 27, Džordanom Tompsonom. On je prvi put nosio njihov logo tokom prošlogodišnjeg finala muških dublova na US Openu. Osvojio ga je zajedno s Maksom Pjurselom. Sada će Tompson predstavljati kompaniju tokom celog nastupa na turniru.
Tridesetogodišnji Tompson, koji je imao najbolju sezonu u karijeri tokom 2024. godine, prvi put ulazi u domaći Grend slem kao nosilac. Nada se da će ostvariti još jedan uspeh i stići do trećeg kola. Tompson kaže za Forbes da je obično izbirljiv kada je reč o brendovima s kojima radi. Ali ga je njegov agent ubedio da prihvati ovu saradnju kao strateški savršenu. „Nisam mogao da odbijem ovu priliku“, kaže on.
Što se tiče finansijskih usluga njegovog novog sponzora, Tompson priznaje da mu je znanje o tome ograničeno.
„Donedavno sam bio pomalo izgubljen“, kaže uz osmeh. „Ovo je prvi put da sam počeo da se interesujem za to, makar malo. Siguran sam da bi mogli da mi pomognu“.
U ponedeljak ujutru, u 8 sati po britanskom vremenu, Đoković će igrati protiv Nišeša Bašavaredija, upola mlađeg od sebe (19 godina), u prvom kolu Australijan opena. To je početak onoga što se čini kao velika godina u zoni zalaska Đokovićeve karijere.
Prošle godine nije osvojio nijednu titulu na turneji, ali se probudio na Olimpijskim igrama, odigravši jedan od svojih najboljih mečeva protiv Alkaraza u finalu. To olimpijsko zlato za Srbiju bilo je Đokovićev “beli kit” — da ga konačno isporuči bila je, kako je rekao, kruna njegove karijere.
Pošto nije ostalo ništa da pobedi, ove godine mora da pokaže da još uvek ima glad za uspehom — kao i veštinu i čvrstinu uma i tela da pobedi Alkaraza i Sinera.
„Povreda oko Otvorenog prvenstva Francuske (pocepani meniskus) uoči Olimpijskih igara verovatno je usmerila njegovu pažnju. Imao je sjajan Vimbldon, teško finale tamo (razbio ga je Alkaraz), ali posle operacije kolena to je neverovatan rezultat.
Kada je bio potpuno motivisan i potpuno fokusiran, osvojio je Olimpijske igre. Bilo je sasvim prirodno da posle toga dođe do malog razočarenja, jer je sebi postavio jednu metu i jedan cilj za godinu i to je uradio, postigao je poslednju stvar koju je osećao da treba.
„Dakle, za mene i njegov tim, radi se o pokušaju da pronađemo tu motivaciju da nastavimo i da se trudimo za još.“
Ono što je jedinstveno u vezi sa ovim savezom je to što Marej i Đoković, koji su imali dve decenije prakse da kriju tajne jedan od drugog, sada moraju sve da otkriju.
Đoković je rekao: „Sve karte su otvorene na stolu“, a Marej se složio.
„Bio je neverovatno otvoren“, rekao je Škot. „Prvih nekoliko dana bilo je malo čudno. Ali obojica smo pokušavali da podstaknemo tu komunikaciju i izgradimo to poverenje. Bilo je fascinantno.’
U mojim najluđim snovima to bi bio idealan scenario – rekao je najbolji teniser svih vremena u intervjuu američkom magazinu Dži-Kju.
Rekao bih da je to perfektan scenario. Zašto da ne? Ako mi svi govorimo istim ili veoma, veoma, veoma sličnim jezikom. Mi se razumemo perfektno.
Nole potom nabraja još sličnosti:
Ako pogledate naše narodne nošnje, muziku, igre, hranu. Isto! Samo različite reči da to opišu. Zato sam ja pristalica da se mi približimo što je moguće više. A da li je moguće da ponovo postanemo ista zemlja? Mislim da to nije realno moguće. Ali ništa nije nemoguće. Zato ja kažem da ako dokažemo da imamo iste korene, istu istoriju, da dolazimo iz istih plemena, onda bi to možda pokrenulo ljude.
Nole je svestan da reči o obnavljanju Jugoslavije mogu da izazovi komentare različitog intenziteta.
Nisam siguran, verovatno i sam sumnjam u tu mogućnost. Ali to bi bar približilo ljude, a ja bih voleo da vidim miroljubivije i prijateljskije odnose u regionu. Saradnju. Jer sada svakog leta, kada se približe ti veliki datumi, svi te godišnjice ratova, oni samo sve podsećaju na to. A mediji i političari nastavljaju da insisitiraju na tome, jače i jače svake godine. I tako je potpuno nemoguće približiti se. Samo se udaljavamo. Ja ne kažem da ljudi treba da zaborave. Veoma je teško to od ljudi tražiti. To mora da bude zapamćeno, žrtve uvek moraju da budu zapamćene, ali da li se tako krećemo napred?
Novinar magazina u tekstu podseća da je ideja o obnavljanju Jugoslavije prilično popularna u Srbiji, ali ne i u drugim bivšim republikama. On daje i pregled novije istorije SFRJ i podseća i da mnogi smatraju Srbiju za najvećeg agresora u ratovima devedesetih.
Đoković objašnjava svoje korene i zašto je uvek veoma dobronameran prema svim narodima koji su činili Jugoslaviju.
Ja sam uvek bio pacifista u odnosu prema svim ljudima i nacijama u regionu. Jer smo jednom bili ista zemlja. Porodica moje majke je potpuno hrvatska. Ona je rođena u Beogradu, ali svi su Hrvati. Sa očeve strane? Crna Gora i Kosovo. Ja sam rođen u Srbiji. Uvek sam sve isto tretirao. Moj stav je da ako smo jednom bili zajedno, ako imamo toliko mnogo kulturoloških sličnosti, tradicionalnih sličnosti, jezik… zašto se ne bismo usredsredili na takve stvari?
Svestan je da ne razmišljaju svi tako.
Kada sam 2018. javno navijao za Hrvatsku tokom Svetskog prvenstva u fudbalu, mnogi u mojoj zemlji, čak i najviši predstavnici Vlade, kritikovali su me. Ali za mene je to prilično jednostavno. Prvo, imam porodicu iz Hrvatske. Drugo, tako se osećam u srcu. Kako da navijam za nekoga ko je dalje od mene nego za nekoga ko je moj komšija i sa kim ne samo da imam porodične veze, nego i mnogo sličnosti.
Iz svega ovoga izlazi i želja da se bivše republike ponovo približe.
Sto odsto. To je cela ideja. Razumem da smo mi danas različite države. Ali nadam se da bismo mogli da shvatimo da imamo mnogo toga zajedničkog, istorijski i kulturno, i da bi to možda moglo da nas ponovo spoji u jednu naciju.
Đoković i Zverev su učestvovali na egzibiciji koja je imala za cilj da prikupi sredstava u humanitarne svrhe.
Novak Đoković na meču protiv Zvereva
Na tribinama je bilo prisutno više od 15.000 navijača koji su ovacijama pozdravili dvojicu tenisera. Đoković je tokom meča imao podršku supruge Jelene i dece Stefana i Tare.
“Ovo je da su prvi put u Australiji, lepo je videti ih ovde. Moje srce je puno kada imam porodicu uz sebe, dug je put do Australije od naše rezidencije, to cenim”, rekao je Đoković u razgovoru tokom pauze između gemova.
Đoković je pre dva dana pobedio Karlosa Alkaraza u sparingu pred početak Australijan opena na “Rod Lejver” areni sa 7:5.
Australijan open je na programu od 12. do 26. januara, a Đoković će u prvom kolu igrati protiv Amerikanca Nišeša Basavaredija.
Inter je u prvom minutu nadoknade prvog poluvremena poveo golom Lautara Martinesa, dok je u 47. minutu rezultat povećao Mehdi Taremi.
U nastavku je usledio preokret Milana, koji je prvo smanjio rezultat golom Tea Ernandesa iz slobodnog udarca u 52. minutu.
Kristijan Pulišić je u 80. minutu doneo izjednačenje Milanu, dok je pobedu osigurao Temi Ejbraham u trećem minutu nadoknade.
Milanu je ovo osma titula u Superkupu Italije, prva posle 2016. godine. Takođe, ovo je i prvi trofej za novog trenera Milana Serža Konseisaa, koji je nedavno preuzeo taj klub.
Inter je prekinuo niz od tri uzastopna trofeja u Superkupu Italije i ostaje na osam titula u ovom takmičenju.
Notingem Forest je u prvom poluvremenu do golova došao preko Morgana Gibsa-Vajta u sedmom i Krisa Vuda u 44. minutu, dok je konačan ishod u samoj završnici utakmice (četvrti minut nadoknade) postavio Taivo Avonji.
Za Notingem Forest je ceo meč odigrao srpski odbrambeni fudbaler Nikola Milenković.
Notingem Forest je zabeležio šestu uzastopnu pobedu u Premijer ligi i sada na trećem mestu ima 40 bodova, a isti učinak ima i drugoplasirani Arsenal.
Vulverhempton zauzima 17. mesto sa 16 bodova, koliko ima i Ipsvič na 18. poziciji, u zoni ispadanja.
U narednom kolu Notingem Forest dočekuje vodeći Liverpul, a Vulverhempton gostuje Njukaslu.
Prvi je i dalje Italijan Janik Siner sa 11.830 bodova, ispred Nemca Aleksandra Zvereva sa 7.635 i Španca Karlosa Alkarasa sa 7.010 bodova.
Od srpskih tenisera Miomir Kecmanović pao je za jedno mesto, na 55. sa 1.021 bodom, dok je Dušan Lajović popravio plasman za šest pozicija i sada je 75. igrač sveta sa 742 boda.
Među 10 najboljih bila je jedna promena, Australijanac Aleks de Minor preuzeo je osmo mesto od Rusa Andreja Rubljova.
ATP lista:
1. Janik Siner (Italija) 11.830
2. Aleksandar Zverev (Nemačka) 7.635
3. Karlos Alkaras (Španija) 7.010
4. Tejlor Firc (SAD) 5.350
5. Danil Medvedev (Rusija) 5.030
6. Kasper Rud (Norveška) 4.210
7. Novak Đoković (Srbija) 3.900
8. Aleks de Minor (Australija) 3.535
9. Andrej Rubljov (Rusija) 3.520
10. Grigor Dimitrov (Bugarska) 3.200
————————–
55. Miomir Kecmanović (Srbija) 1.021
————————–
75. Dušan Lajović (Srbija) 742
Proslavljeni srpski fudbalski reprezentativac i učesnik Svetskog prvenstva u Nemačkoj 2006, kada je poslednji put nastupala Državna zajednica Srbija i Crna Gora, danas fudbalski stručnjak, navodi da sve o čemu je pričao pre izvesnog vremena dobija potvrdu, i kaže da je pogotovo njegova, sportska branša zahvaćena “karcinomom” nepotizma, korupcije, kriminala i svih drugih negativnih pojava u društvu, u sportu veoma izraženih.
“Ja sam se uvek bavio fudbalom i duboko sam u porama šta su uradili od našeg najpopularnijeg sporta i koliko su ga zapravo uništili. Srpski narod i naša deca nisu još svesni zla, korupcije i lošeg vođenja sporta generalno od ove vlasti. Pred našim očima se dešava favorizovanje Zvezde bez prava drugima da joj budu i blizu”, ocenjuje Koroman.
Kako dalje navodi, gašenje sportskih centara dovođenjem “političkih poltrona” da vode klubove po Srbiji imaće veoma negativne posledice, uz sveprisutnu korupciju na najvećem mogućem nivou.
Kritičan je i prema nameštanju utakmica.
“Imamo nameštanje ne utakmica, zapravo ne samo utakmica, već nameštanje cele lige i nestručno vođenje fudbalskog saveza, bez ikakve nade da se išta može učiniti i sprečiti neregularnost. Grade se fudbalski stadioni u gradovima gde fudbal uopšte nema tu težinu. Ne kažem da je gradnja stadiona loša ali bilo je kudikamo većih prioriteta”, naglašava Koroman.
Na pitanje o gradnji Nacionalnog stadiona u Surčinu, kaže da je posredi “apsolutna glupost dok stadioni Partizana, Zvezde, Rada, OFK Beograda itd. trunu”.
“O problemima u srpskom fudbalu sam pričao još pre šest-sedam godina, ispostavlja se da sve to dolazi na videlo. Setimo se samo bivšeg predsednika Saveza Slaviše Kokeze, koji je pobegao sa toliko novca… pa njegove ere vođenja Saveza… pa nastavak propadanja kasnijim dolaskom ‘senilnog i politički podobnog Dragana Džajića na čelo FSS itd.”, ističe ex reprezentativac Srbije.
Facebook Account
Prema njegovim rečima, razmere svih nepočinstava u sportu/fudbalu za vreme ove vlasti jesu tolike da je ponekada mišljenja da će se o “korupciji Zvezde i Partizana, krađi i pranju para izučavati i analizirati na najvećim fakultetima”.
Ognjen Koroman, uz dosta drugih istaknutih bivših i sadašnjih sportista i ličnosti iz kulture i javnog života, podržao je nedavno studentske proteste i blokade na univerzitetima i prateće demonstracije, nakon tragedije na Železničkoj stanici u Novom Sadu 1. novembra pri kojoj je poginulo 15 osoba, a dve su povređene.
Plejadu velikana našeg sporta u podršci mladima predvode Novak Đoković /tenis/, Ivana Španović /atletika/, Dejan Bodiroga /košarka/, Veselin Vujović /rukomet/, Nemanja Vidić /fudbal/ i dr.
Hil je na sebi imao dres Tajrika Džonsa, sa brojem 88, a u “arenu” je stigao sa plišanom lutkom.
Deo navijača Partizana vređao je američkog ambasadora, da bi se KK Partizan povodom toga oglasio posle utakmice na svom “X” nalogu.
“K.K. Partizan je oduvek voleo svoje, poštovao tuđe, saosećao u nevolji i pomagao koliko god može! Klub nikada neće podržati vređanje upućeno prema bilo kome i boriće se za fer i sportsko navijanje na svakoj utakmici! Partizan i samo Partizan!”
Ljubitelji košarke su imali priliku da biraju najboljeg košarkaša glasanjem na sajtu Fibe i društvenim mrežama.
Među Jokićevim konkurentima bili su: Janis Adetokumbo, Luka Dončić, Bogdan Bogdanović, Denis Šruder, Franc Vagner, Domantas Sabonis, Lauri Markanen, Kristaps Porzingis, Alperin Šengun i Viktor Vembanjama.
Posle Jokića, koji je dobio 32 odsto glasova, sledi grčki reprezentativac i član Milvoki baksa Adetokumbo sa 18 posto, zatim Bogdanović sa 15, pa Nemac Franc Vagner sa 11 procenata.
Prema mišljenju mnogih košarkaških stručnjaka, trenutno najbolji igrač na planeti prethodne godine je vodio Srbiju do bronzane medalje na Olimpijskim igrama u Parizu.
Pre njega, za 2023. godinu, ovo priznanje dobio je as Slovenije Luka Dončić.
U dočeku 2025. godine i svih izazova koje ona sprema, sumiraju se utisci i događaji u prethodnih 365 dana.
Što se tiče sporta, pojavila su se neka nova imena na svetskoj mapi, ovenčana rekordima, trofejima, medaljama i olimpijskom slavom. Nasuprot tome planeta je postala siromašnija za legende koje su ostavile neizbrisiv trag u svojim disciplinama kroz svoje rezultate, dostignuća i karakter.
Izdvojili su najpoznatije sportiste koji su napustili ovaj svet u 2024. godini, ali čija je zaostavština večna.
Dejan Milojević (15. 4. 1977 – 17. 1. 2024)
Rastanak koji je došao neočekivano i koji će uvek naročito teško pasti svim ljubiteljima sporta. Prerano, u najboljim godinama, veliki borac na terenu i znalac van njega je usled posledica srčanog udara preminuo, ostavivši veliku rupu u srpskoj košarci.
Dejan Milojević
Mnogi su ga videli kao naslednika Svetislava Pešića na klupi reprezentacije, kao lidera nove generacije srpske struke, ali je Bog imao druge planove.
Nekada sjajni centar, karijeru je započeo u Beovuku, nakon čega je nastupao u FMP-u, Budućnosti, Partizanu, Valensiji, Galatasaraju, pa opet u Partizanu.
Milojević je stigao u Partizan 2004. godine, gde se zadržao dve sezone, pod vođstvom Duška Vujoševića osvojio dve titule Jadranske lige. Bio je dva puta najbolji strelac ABA lige i tri puta MVP. Izabran je u drugu petorku Evrolige 2004. godine.
Sa reprezentacijom Jugoslavije osvojio zlatnu medalju na Evropskom prvenstvu 2001. godine.
Posle uspešne igračke karijere postao je i trener. Najveći trag ostavio je na klupi Mege, koju je vodio od 2012. do 2020. godine. Potom je preuzeo Budućnost, u kojoj se kratko zadržao. Poslednji angažman imao je u San Francisku, gde je bio pomoćni trener Stivu Keru. Sa ekipom je 2021. godine osvojio NBA titulu.
Milojević je najzaslužniji za razvoj najboljeg košarkaša sveta Nikole Jokića, a uz njega su stasali i Vasilije Micić, Ivica Zubac, Goga Bitadze i mnogi drugi poznati košarkaši i reprezentativci.
Navijači Partizana priredili su veličanstven oproštaj od voljenog Miloja, utakmice NBA lige i Evrolige počinjale su minutom ćutanja, a ABA liga je preimenovala MVP trofej njemu u čast.
Dragan Kapičić (7. 8. 1948 – 24. 6. 2024)
Najbolji strelac u istoriji KK Crvena zvezda i član prve trofejne generacije jugoslovenske košarke. Za crveno-bele je igrao od 1966. do 1975. godine.
Dragan Kapičić
Uz dve titule prvaka i tri nacionalna kupa, 1974. godine osvojio je i trofej Kupa pobednika kupova u Udinama, gde je u finalu protiv Zbrojovke ubacio 23 poena i dao ogroman doprinos u osvajanju prvog međunarodnog trofeja u istoriji Crvene zvezde, a i jugoslovenske košarke.
Bio je reprezentativac Jugoslavije čak 169 puta i osvajač zlatnih medalja na Svetskom prvenstvu 1970. godine i 1975. na Evropskom prvenstvu, kao i tri srebrne medalje na svetskim i evropskim prvenstvima – 1969, 1971. i 1974. godine.
Tokom 80-ih i 90-ih godina 20. veka obavljao je funkciju direktora KK Crvena zvezda, a bio je član Skupštine KK Crvena zvezda u više mandata. Od 2007. do 2011. bio je predsednik Košarkaškog saveza Srbije. Sahranjen je u porodičnoj grobnici na Cetinju.
Franc Bekenbauer (11. 9. 1945 – 7. 1. 2024)
Veliki “Kajzer“. Jedna od najznačajnijih ličnosti u istoriji svetskog fudbala. Od igračke, preko trenerske do funkcionerske karijere, sve sami trofeji na najvećoj internacionalnoj sceni.
Franc Bekenbauer
Inovator na poziciji “libera“, Bekenbauer je bio kapiten Bajerna i Savezne Republike Nemačke u doba njihove najveće moći. Ne bi bilo Bajerna kakvog danas znamo da nije bilo Franca. Lista priznanja i trofeja je preduga, ali treba da se istaknu oni najznačajniji.
Sa Bajernom je osvojio tri uzastopne titule Kupa evropskih šampiona, četiri Bundeslige, četiri kupa, jedan Kup pobednika kupova i jedan Internacionalni kup. U poznim godinama je pomogao Hamburgu do nacionalnog trofeja, što im je trasiralo put naredne sezone do evropskog trona. Kao superzvezda je bio član čuvenog američkog eksperimenta Njujork kosmosa, gde je nanizao tri titule prvaka.
Sa reprezentacijom Zapadne Nemačke digao je trofej svetskog prvaka kao igrač (1974) i selektor (1990), osvojio i evropsko zlato 1972. godine. Domogao se i srebra na Evru u Beogradu 1976, Mundijalu u Engleskoj 1966. i bronze 1970. u Meksiku.
Dikembe Mutombo (25. 6. 1966 – 30. 9. 2024)
Nezaboravna ličnost. Div velikog srca. Jedan od najčuvenijih centara NBA lige tokom devedesetih preminuo je posle borbe sa tumorom mozga u 59. godini.
Dikembe Mutombo
Rođen u glavnogm gradu DR Konga, Kinšasi, Dikmbe je utro put afričkim igračima u NBA ligu. Izgradio je reputaciju fantastičnog defanzivca, jednog od najboljih blokera svih vremena igrajući za Denver, Atlantu, Filadelfiju, Nju Džerzi, Njujork i Hjuston.
Rekordna četiri puta je osvajao priznanje za najbolje defanzivca NBA lige, osam puta je svrstan u NBA ol-star tim, tri puta u najbolje NBA petorke.
Denver i Atlanta su povukli njegov dres sa brojem 55 iz upotrebe. Na večnoj listi najboljih blokera je na drugom mestu sa 3.289 blokada.
Dikembeov uticaj se nastavio i posle igračke karijere. Iskoristio je svoje ime i status da se bavi humanitarnim radom u Unicefu i ostalim organizacijama, a u rodnoj Kinšasi je od novca prikupljenog u njegovoj fondaciji, pa i iz sopstvenog džepa, izgrađena je velika bolnica nazvana po njegovoj majci.
Sven Jeran Erikson (5. 2. 1948 – 26. 8. 2024)
Čuveni švedski fudbalski stručnjak imao je tu priliku da mu se ispuni poslednja želja. Po objavi da boluje od raka pankreasa, Sven Jeran Erikson je proveo jedan meč na klupi voljenog Liverpula na utakmici veterana protiv Ajaksa.
Sven Joren Erikson
Trenersku karijeru, koja je trajala više od četiri decenije, započeo je svojoj Švedskoj, u Degeforšu i Geteborgu, a onda ga je poziv odveo u inostranstvo gde je vodio neke od najvećih evropskih klubova, pre svega u Italiji i Engleskoj.
Najveći uspeh u trenerskoj karijeri svakako je osvojen “Skudeto” sa Laciom u sezoni 1999/2000. Vodio je i velikane poput Benfike, Rome, Fjorentine, Sampdorije i Mančester sitija. Boravio je i na klupi Meksika, Obale Slonovače i Filipina, a na kraju karijere je imao angažmane u Kini.
“Imao sam dobar život. Mislim da se svi plašimo dana kada umremo, ali život je i smrt. Morate naučiti da je prihvatite onakvu kakva jeste. Nadam se da ćete me zapamtiti kao pozitivnog momka koji je pokušavao da uradi sve što je mogao i nemojte da vam bude žao. Čuvajte sebe i vodite računa o svom životu. I živite ga”, bila je Eriksonova oproštajna poruka na kraju dokumentarca posvećenom njegovom životu i karijeri.
Marko Valok (5. 3. 1927 – 29. 9. 2024)
Najstariji pojedinac na ovoj našoj listi je krenuo da se bavi fudbalom još pre Drugog svetskog rata u juniorskim selekcijama zemunskih klubova Vitez i Građanski. Seniorsku karijeru je krenuo u kruševačkom Napretku, pa sledi 12 godina u Partizanu od 1947. do 1959. godine.
Marko Valok
Bio je uzdanica prve trofejne generacije Partizana pod vođstvom Ilješa Špica, osvojivši jedno prvenstvo SFRJ i tri državna kupa. U svakom od ta tri finala Kupa Maršala Tita bio je strelac. Drugi je na večnoj listi strelaca crno-belih sa 411 golova na 470 mečeva, iznad je jedino Stjepan Bobek.
Za reprezentaciju je odigrao šest mečeva i upisao tri pogotka. Bio je selektor SFRJ od 1977. do 1979. godine, a trenerskim poslom se još bavio u Partizanu, Budućnosti, Vojvodini, Teteksu iz Tetova, Radu, Borcu iz Banjaluke, Galenici, kao i uz angažmane u Mjanmaru, SAD i Turskoj.
Zanimljivo, imao je čin potpukovnika JNA. Sahranjen je na zemunskom groblju.
Bil Volton (5. 11. 1952 – 27. 5. 2024)
Američka preteča Nikole Jokića. Upečatljiva igračka i ljudska pojava čije su prognozirane vasionske domete uništile povrede.
Po dolasku sa koledža sa statusom najdominantnijeg igrača godinama, Voltona je izabrao Portland kao prvog pika na draftu 1974. godine. Tri sezone kasnije gorostas hipi imidža, razbarušene kose, brade i zulufa, vodio je svoju ekipu do trofeja nad favoritima Filadelfija seventisiksersima. Tad se to smatralo ogromnim iznenađenjem. Imenovan je zat MVP-ja finala, a 1978. i MVP-jem NBA. Usledile su teške povrede, selidva u opskurne Kliperse i reinovacija u moćnim Seltiksima, gde se domogao još jedne titule 1986. i zvanja najbolje šestog igrača.
Krasila ga je polivalentnost: tehnika, vrhunska odbrana na obruču i pre svega smisao za asistencije. Zbog svoje nesebičnosti kroz dodavanja i izostanka egocentričnosti, mnogi bivši igrači porede ga sa Nikolom Jokićem.
Po završetku igračke karijere krenuo je sa vrlo dugom i uspešnom karijerom stručnog konsultanta. Hipi duh, radost života i širok osmeh uvek su bili Bilov zaštitni znak.
Tomislav Milićević (29. 9. 1940 – 24. 10. 2024)
Kao i komšije iz Humske, i crveno-beli sa “Marakane” imaju za kim da žale. Otišao je bivši igrač i, što je još važnije, stvaralac velikih igrača u omladinskoj školi. Čovek koji je 42 godine proveo u klubu na različitim funkcijama.
Karijeru je započeo u Napretku, iz kog je 1960. došao u Crvenu zvezdu, u kojoj je proveo sedam sezona i odigrao 91 utakmicu. Nakon toga je otišao u Sjedinjene Države i nastupao za Čikago, a po povratku u Evropu bio je član Maribora, Radničkog iz Kragujevca i Ajačija.
Brojne legende Zvezde su skautirane, a nakon toga su i trenirale pod palicom Tome Milićevića, među kojima je i sadašnji šef stručnog štaba crveno belih Vladan Milojević, ali i asovi poput Dejana Stankovića, Boška Jankovića, Marka Pantelića, Gorana Drulića, Nikole Lazetića, Dušana Baste, Marka Grujića, Luke Jovića, Strahinje Erakovića…
O Džej Simpson (9. 7. 1947 – 10. 4. 2024)
Velika legenda američkog fudbala, koja je postala najpoznatija po dešavanjima van terena, nažalost.
O Džej Simpson 1985.
O Džej Simpson je sredinom sedamdesetih bio jedna od najvećih, ako ne na momente i najveća zvezda najpopularnijeg sporta u SAD. Za 10 godina u NFL-u je pet puta imenovan u idealnu postavu lige, osvajač je priznanja za MVP-ja i najboljeg ofanzivnog igrača 1973. godine kad je postao prvi igrač sa preko 2.000 pretrčanih jardi u sezoni. Zlatnih osam godina proveo je u Bafalo Bilsima, a kraj karijere dočekao je u San Francisko fortinajnersima.
Sem sportske, imao je i filmsku karijeru sa najpoznatijom rolom u komičnom serijalu „Goli pištolj“. Ipak, ostaće najviše upamćen po sudskom procesu vezanom za ubistvo supruge i prijatelja tokom kog je i osuđen na 33 godine zatvora. Pušten je na slobodu 2017. godine. Preminuo je od raka pankreasa.
Branko Rašović (11. 4. 1942 – 11. 10. 2024)
Posle smrti Marka Valoka usledio je još jedan veliki udarac za crno-belu familiju, naročito za starije navijače, odlaskom člana “Partizanovih beba” Branka Rašovića.
Rođeni Podgoričanin je počeo karijeru u Budućnosti, pa dolazi u Partizan 1964. godine i iste sezone uzima titulu prvaka Jugoslavije. Sledi legendarni put do finala Kupa evropskih šampiona, gde je Real Madrid bio bolji. Po odlasku iz Partizana igrao je za nemačkog velikana Borusiju Dortmund pet godina.
Za Partizan je upisao 210 nastupa, a za nacionalnu selekciju 10 mečeva. Od 1978. do penzije 2008. je radio u Humskoj kao trener mlađih kategorija.
Johan Neskens (15. 9. 1951 – 6. 10. 2024)
Uzdanica Mihelsovog “totalnog fudbala“ u dresu Ajaksa i Holandije tokom sedamdesetih.
Johan Neskens
Postigao je 17 golova u 49 mečeva za Holandiju, igravši dva finala Mundijala – 1974. i 1978. godine. Taj sastav “oranjea” smatra se jednom od najboljih ekipa koje nikad nisu osvojile titulu prvaka sveta.
Profesionalnu karijeru započeo je u malom klubu Rasing Hemšteteu, da bi usledio vrhunac karijere u Ajaksu. Od 1970. do 1974. tri puta zaredom je bio prvak Kupa šampiona sa klubom iz Amsterdama, a potom se seli u Barselonu, gde je nastupao još pet godina. Sa katalonskim klubom se domogao Kupa kralja 1978. i Kupa pobednika kupova godinu dana kasnije.
Za Ajaks je postigao 33 gola na 124 utakmice, a u Barseloni 35 golova u 140 mečeva.
Pri kraju karijere je brani boje čuvenih Njujork kosmosa, zatim Groningena i Saut Florida sana. Oprobao se i u amaterskom i fudbalu u zatvorenom.
Ratomir “Rato” Tvrdić (14. 9. 1943 – 20. 8. 2024)
Splitska, hrvatska, pa i jugoslovenska košarka ne bi bile iste da nije kapitena Rate. Počevši od ulica Splita i nižih rangova, Rato je bio zaštitno lice i pravi lider Jugoplastike. Prva zlatna generacija Jugoplastike krenula je upravo uz Tvrdića, Petra Skansija i Damira Šolmana početkom sedamdesetih.
Sa klubom iz Splita je osvojio dve titule šampiona Jugoslavije (1971. i 1977. godine), tri Kupa Jugoslavije (1972, 1974. i 1977), kao i dva evropska Kupa Radivoja Koraća (1976. i 1977. godine). Koliko je veliki bio potvrdio je i gest Fibe koja je na njegov oproštaj poslala izabrani tim da odigra meč protiv Jugoplastike 1977. godine.
Tvrdić je sa reprezentacijom Jugoslavije osvojio zlatnu medalju na Svetskom prvenstvu 1970. godine, kao i dva srebra (1967. i 1974. godine). Okitio se zlatom na evropskim šampionatima 1973. i 1975, kao i srebrnim odličjem 1969. godine.
Džeri Vest (28. 5. 1938 – 12. 6. 2024)
Logo. Zaostavština Džerija Vesta u NBA ligi je neizmerno bogata, jer se radi o članu Kuće slavnih i sa pozicije igrača i funkcionera.
Džeri Vest
Igrajući isključivo za Mineapolis, kasnije Los Anđeles lejkerse, Vest se domogao jedine titule u karijeri 1972. godine. Štaviše, prvi je i jedini dobitnik nagrade za MVP finalne serije iz poraženog sastava. U toj seriji protiv Seltiksa 1969. je beležio 37,9 poena po meču.
Učesnik ol-star meča bio je 14 puta, MVP ol-star utakmice 1972. godine, 10 puta je svrstan u prvu petorku lige, još dva puta u drugu petorku. Jednom je proglašen za najboljeg strelca lige. Član je spiska najboljih igrača u istoriji NBA lige za 35, 50 i 75 godina od osnivanja, a njegov broj 44 je povučen iz upotrebe.
Prosečno je beležio 27 poena, 5,8 skokova i 6,7 asistencija u karijeri.
Posle kratkotrajne u neuspele karijere trenera od 1976. do 1979. je postao funkcioner, stvorivši dve zlatne dinastije Lejkersa 1980-ih sa Medžikom Džonsonom i Karimom Abdulom Džabarom, te kasnije sa Šakilom O’Nilom i Kobijem Brajantom početkom 21. veka. Nastavio je sa poslom generalnog menadžera u Memfis grizlisima od 2002. do 2007. godine.
Vest je od 2011. do 2017. bio član Izvršnog odbora Golden stejta, pa zatim i Los Anđeles klipersa.
Salvatore “Toto” Skilači (1. 12. 1961 – 18. 9. 2024)
Najbolji strelac Mundijala 1990. godine sa šest golova i čovek koji je uspeo da u dresu “ljutih rivala” Intera i Juventusa dođe do međunarodnih trofeja.
Višegodišnja borba sa rakom slepog creva i zatim upalom pluća bila je preteška za Skilačija, napadača koji je tresao mreže u doba kad je italijanska liga bila najjača na svetu.
Prvih sedam godina profesionalne karijere proveo je u Mesini sa kojom se od nižih rangova domogao do Serije A. Slede Juventus, Inter i na kraju karijere japanska Ivata. Sa Juventusom i Interom po jednom osvojio je Kup Uefa – 1990. i 1994. godine. Na Svetskom prvenstvu u Italiji je eksplodirao sa šest pogodaka od ukupno sedam u dresu “azura”, pomogavši toj selekciji da dođe do bronze na svom terenu.
Mario Zagalo (9. 8. 1931 – 5. 1. 2024)
Didi, Vava, Pele Garinča i Zagalo – ubitačna napadačka petorka Brazila.
Mario Zagalo i Pele
Legenda brazilskog i svetskog fudbala je jedini šampion sa osvojene četiri titule prvaka planete. Prvi je Brazilac koji je osvajao Svetsko prvenstvo prvo kao fudbaler, a potom i kao trener. Učestvovao je na sedam Mundijala, i dvostruki osvajač Svetskog prvenstva kao igrač.
Kao napadač je nastupao na mundijalima 1958. i 1962. godine, a 1970. godine je kao selektor vodio do titule prvaka legendarnu generaciju u kojoj su nastupali Pele, Žarzinjo, Tostao, Gerson i Rivelino.
Na Mundijalu 1994. bio je i pomoćni trener, a četiri godine kasnije u Francuskoj ponovo glavni selektor koji je vodio Brazil do finala Svetskog prvenstva, gde su Brazilci poraženi od domaćina.
Posle Marija Zagala samo dve osobe uspele su da osvoje titulu Svetskog prvaka kao igrač i trener – Franc Bekenbauer i Didije Dešan.
“Prva utakmica protiv Fenerbahčea je bila jedina utakmica u prvom delu sezone koju smo odigrali loše. Večeras smo odigrali motivisano, ponosan sam na svoje igrače, videćemo da li ćemo nastaviti sa dobrom igrom”, naveo je Obradović na konferenciji za novinare.
Partizan je na svom terenu u Beogradu pobedio Fenerbahče 90:81, u 18. kolu Evrolige.
“Oni su izvanredan tim, jedina su ekipa koja nas je dobila veoma lako u prvom delu sezone. Oni su kao tim ponovo odlično šutirali za tri poena večeras, neverovatna su šuterska ekipa, svi sem (Kema) Birča mogu da pogode trojku. Mi smo veliki deo utakmice dobro branili njihov šut za tri, mislim da smo dobro čuvali (Najdžela) Hejs-Dejvisa sa (Aleksejem) Pokuševskim i (Ajzejom) Majkom”, dodao je Obradović.
Partizan zauzima 13. mesto na tabeli sa osam pobeda i 10 poraza, dok je Fenerbahče šesti sa skorom 10/7.
“Najteže je u sportu održati konstantnost i koncetraciju. Sve polazi od motivacije. Večeras smo veći deo utakmice bili dobri, bilo je momenata kad smo žurili, ali su igrači to i sami prepoznali. Nadam se da ćemo u narednoj utakmici održati konstantnost”, rekao je Obradović.
Trener Partizana je pohvalio igru Tajrika Džounsa i Dvejna Vašingtona na večerašnjoj utakmici.
“Tajrik je bio odličan, mora da vodi računa o faulovima. Morali smo da igramo sa dve četvorke neko vreme, zbog pik-en-pop igre i dobrog šuta (Sertača) Šanlija. Vašington je u drugom poluvremenu održao predavanje iz ofanzivne košarke. Odigrao je izvanredno, ima dobru promenu ritma i prvi korak, svi šutevi koje on uzima moraju da budu rezonski, trebalo mu je vremena da se privikne. Sve je proces. Trening je mnogo važan, mada u ovom ritmu igranja, verujem sve više u odmor. Ovo nije humano”, kazao je on.
Obradović je naveo da je Aleksej Pokuševski dobio udarac u rame i da Isak Bonga nije igrao večeras zbog bolesti.
“Pokuševski je dobio udarac u rame. Bonga nije igrao jer je bio bolestan, imao je visoku temperaturu. Trebaće mu par dana da bi se vratio u normalu. Imamo trojicu igrača van tima, Ife (Lundberg), Vanja (Marinković) i Mitar (Bošnjaković), to je deo posla i pronalazimo rešenja. Mitar i Vanja su prilično delikatni, neće se skoro vratiti, Ife je tek počeo da trenira. Postoji ogromna želja kod njega da se što pre vrati, ali zdravlje je na prvom mestu”, izjavio je on.
Obradović je prokomentarisao i reakciju na izjavu koju je dao u intervjuu za Sport Klub, gde je rekao da daje “apsolutnu podršku svim mladim ljudima koji ispred sebe imaju uzvišene ciljeve” i da im “želi da na tom putu istraju”.
“Svako će moje reči da tumači na svoj način, mislim da je svakome ko to pogleda jasno. Insistiram na fer pleju i da se niko ne vređa, meni je politika poslednja stvar koja me interesuje. Imam svoje stavove i principe od kojih nikad neću odstupati, stojim iza svojih reči. Želim da konačno ljudi počnu da veruju jedni u druge, da ohrabre jedni drugog više, da postoji više empatija”, rekao je Obradović.
“Prestaću da dajem intervjue, jer znam da neki portali izvlače reči iz konteksta. Svi će da stave ono šta mu odgovara. To je samo moje mišljenje, koje nema veze sa Partizanom. Ja ću nastaviti da govorim svoje mišljenje i dalje, kome god se sviđalo ili ne”, dodao je trener Partizana.
Partizan će u narednom kolu dočekati Makabi iz Tel Aviva, dok će Fenerbahče u Istanbulu dočekati gradskog rivala Efes.
Tokom većeg dela meča vođena je “rovovska bitka”, nijedna ekipa nije uspela da ode na više od sedam poena prednosti, a junak trijumfa bio je Dejan Davidovac, koji je u finišu pogodio ključnu trojku za 77:74.
Pre toga, Kevin Panter je napravio faul u napadu, a posle izgubio loptu.
Tačku na pobedu stavio je Nemanja Nedović sa penala.
Zvezdu je predvodio Filip Petrušev sa 17 poena, Nikola Kalinić ubacio je 12, Majk Daum 11, Džoel Bolomboj osam, Jago dos Santos, a Davidovac sedam.
Kod Barselone Čimezu Metu ubacio je 16, a Kevin Panter 13 poena.
U narednom kolu Zvezda 2. januara gostuje Baskoniji.
Bio je to pravi derbi svih 40 minuta. Borili smo se baš jako, čestitam igračima, rekao je trener košarkaša Crvene zvezdr Janis Sferopulos posle pobede u Barseloni (78:74).
Zvezda je sada na skoru 10-8, a Barselona na 9-9.
“Prerano je još da pričamo o tome. Borimo se, a na kraju ćemo videti tabelu. Uopšte ne gledamo tabelu”, istakao je Sferopulos.
Petrušev: Odbrana bila ključ, uzeli smo pobedu koju je trebalo u Beogradu
Odbrana je bila ključ, verovali smo u pobedu, nikada pre nismo ovde pobedili. Svi su verovali, pokazali smo karakter i došli do trijumfa”, rekao je košarkaš Crvene zvezde Filip Petrušev posle trijumfa u Barseloni (78:74).
“Bili smo izjednačeni sa Barselonom na tabeli, sada smo uzeli tu pobedu koju je trebalo u Beogradu. Srećni smo, ali moramo da nastavimo i da se ne opuštamo”, istakao je Petrušev.