Srbija se nalazi u geostrateškoj sivoj zoni, povučena između autoritarnih sila Pekinga i Moskve. a posle nekoliko godina zanemarivanja od SAD i njenih evropskih saveznika. Nije jedina. Moldavija i Gruzija su još dve evropske države koje se nalaze na sličnim “područjima”. Ukrajinci su se više od dve godine borili da ostanu slobodni. U Aziji, posrednička bitka između demokratije i despotizma vodi se oko Tajvana.
Lideri Srbije za sada nejasno “se naginju”, zavisno od dana, bez eksplicitnog biranja strane. Ali ova borba će pre ili kasnije doći do vrhunca
Beograd je primer života u limbu. Elegantne staklene i metalne kule nižu se Dunavom nedaleko od otrcanih uličica i zgrada oštećenih vremenom koje se retko viđaju u evropskoj prestonici. Grafiti su svuda, agresivni i nazadni: „Jebeš NATO“, alijansa koja je bombardovala Beograd tokom rata na Kosovu 1999. i „Heroji 1994.“, referenca na etničke Srbe koji su te godine “masakrirali oko 8.000 bosanskih Muslimana u Srebrenici”.
Jedne nedelje, kineske zastave vijore se prestonicom Srbije u čast posete parlamentarne delegacije iz Pekinga, kao u maju, kada je kineski vrhovni lider Si Đinping potpisao pakt o slobodnoj trgovini sa Srbijom. Takođe, nemačka trobojka to čini, kada kancelar Olaf Šolc, čija je nacija najveći srpski investitor, dolazi da u ime Evrope postigne dogovor o snabdevanju srpskim litijumom.
To je mogla biti i francuska trobojka kada se predsednik Emanuel Makron pojavio prošle nedelje da proda Srbima 12 francuskih lovaca Rafal
Zara i Hugo Boss su na bilbordima beogradske pešačke trgovačke četvrti. Većina inostrane robe u prodavnicama je iz Evropske unije, najvećeg trgovinskog partnera Srbije.
Ali lokalni mediji puni su pohvalnih izvještavanja o Vladimiru Putinu, najpopularnijem stranom lideru u Srbiji.
Pa zašto je Srbija u ovom limbu — van Evropske unije i NATO-a ali ne u potpunosti u zagrljaju Putina i Sija?
I gde to želi da završi?
Srbi imaju “bitnu reč” u svojoj prošlosti i budućnosti. Ipak, njihovo mesto u svetu će zavisiti od apetita Vašingtona da vodi i pobedi u novoj borbi velikih sila. SAD i njeni saveznici mogu da oblikuju ishod ovde, kombinacijom “lakše i teže” ekonomske i diplomatske moći.
Mišljenje o krivici za pogrešne korake Srbije na ovom putu je širokog raspona. Slobodan Milošević je devedesetih godina vodio zemlju u četiri krvava i po Srbiju pogubna rata — veći deo tog vremena, uz snažnu podršku svog naroda.
Nakon njegovog svrgavanja 2000. godine, prodemokratski srpski lideri koji su predvodili ustanak imali su želju da odvedu balkansku partijsku državu na Zapad. Izručili su Miloševića međunarodnom krivičnom sudu, naljutivši nacionalističke birače.
Srbi trpe gubitak Kosova, kao visoku političku cenu.
Evropa i SAD, rastresene bliskoistočnim sukobima i unutrašnjim dramama, posebno u EU, nisu uzvratile brzim potezima da Srbiju uvedu u evropski blok
Sada marginalizovane demokratske stranke u Srbiji se sa razlogom žale što su ih Brisel i SAD izneverili.
Negde u poslednjoj deceniji Srbija je u potpunosti pala sa tog zapadnog puta. Nacionalisti su počeli da pobeđuju na izborima. Bivši Miloševićev ministar informisanja i radikalni nacionalista Aleksandar Vučić — 54-godišnjak koji je slučajno najtalentovaniji srpski političar — osvojio je predsedničku funkciju 2017. i nastavio da prepravlja Srbiju. Ekonomski, išlo je na bolje; politički, tražio je savez sa Rusijom i Kinom i legitimnim sredstvima centralizovao vlast oko sebe i vladajuće partije.
Pre ukrajinskog rata, SAD i EU su mogle “da priušte” da smene Vučića u Srbiji. Ali Putinov napad na Ukrajinu pre dve godine, čini Srbiju, kao i Ukrajinu, plenom u nadmetanju sa Kinom.
Vašington i prestonice EU počeli su da se dodvoravaju Vučiću. Predsednik Džo Bajden je odabrao “uglednog starog” Krisa Hila za ambasadora u Beogradu kako bi obezbedio jake kontakte sa Vladom Srbije.
Nedavne uzastopne posete predsednika Makrona i kancelara Šolca odražavaju želju Evrope da se približi.
Nije jasno gde predsednik Vučić želi da Srbija završi
On preuzima investicije i povoljne trgovinske uslove iz Kine. On poznaje emocionalni uticaj Rusije na srpsko javno mnjenje, vekovima unazad. Odbija da potpiše međunarodne sankcije protiv Putinove vlade.
Peking i Moskva, pak, Vučiću drže predavanja o medijskom i političkom pluralizmu.
Ali on kaže da želi da Srbija uđe u EU
„Vlada ima podršku Zapada, Rusije, Turske i Kine, sve u isto vreme.
Nikom od njih ne smeta što Beograd aktivno stupa u kontakt sa bilo kim“, rekao je bivši ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić, koji je predvodio opozicionu stranku koja je zbrisana na parlamentarnim izborima u decembru prošle godine.
Ali Vučić šalje neke suptilne a nepogrešive signale u jednom pravcu — ka Zapadu
Njegova vlada je, a da to nije javno rekla, zažmurila na oko 900 miliona dolara srpskog oružja koje ide Ukrajini da podrži njene ratne napore protiv Rusije. Kupovina Rafala bila je više politički nego vojni poziv da se kupuje evropsko.
U gorućem sporu oko srpske etničke enklave na Kosovu, zapadni zvaničnici primećuju da je Srbija bila uzdržanija.
SAD su prošle nedelje stale na stranu Beograda nakon što su Kosovari zatvorili kancelarije lokalne srpske vlade.
Proces proširenja ka EU je u velikoj meri zaustavljen
Nedostatak potrebe Brisela za novim članicama, krivi više nego mešovitu reputaciju Srbije u ekonomskom napretku i političkom nazadovanju. Kada sam ovde pitao višeg ministra o sporazumu o slobodnoj trgovini sa Kinom, koji je potpisan sa Sijem prošlog meseca, a koji bi zakomplikovao bilo kakvo buduće srpsko članstvo u bloku slobodne trgovine EU, sagovornik koji nije želeo da bude imenovan , odgovorio je:
„ Šta bi ti uradio!? Srbija je ispunjavala zahteve EU, počevši od 2001. hapšenjem Miloševića, do usvajanja novih pravila nabavki i mnogo toga u međuvremenu, a sve to, naizgled približavajući se članstvu, rekao je. „Mi smo mala zemlja. Šta biste želeli da uradimo? Srbi imaju dobre razloge da žele da se približe Evropi i Americi. Niko ko je važan u Beogradu ne želi da ide na letovanje ili da šalje svoj novac i decu u Moskvu ili Peking.
Iako je zemlja imala snažan ekonomski rast (skoro 5 procenata godišnje) i nižu nezaposlenost (sa 26 procenata na 9 procenata), Srbija je, u ovoj ničijoj zemlji, imala slabe rezultate. Komšije poput Hrvatske, Rumunije i Bugarske koje su ušle u EU rade bolje, i Srbi to vide. „Na kraju krajeva, Vučić želi uspešnu zemlju“, rekao je zapadni diplomata.
„Mi u Srbiji imamo mapu i definitivno znamo gde pripadamo, a pripadamo i evropskoj zajednici“, rekao mi je Marko Đurić, 41-godišnji ministar spoljnih poslova Srbije.
„Srbija nije deo šahovske table”.
„Srpsko rukovodstvo je otvoreno za saradnju u svim sferama”
Poslednjih nedelja, dok su hiljade demonstranata izašle na ulice protiv predloženog projekta rudnika litijuma, pomenuto je „hibridno” ratovanje koje podržava Zapad.
Dogovor, koji je potpisao Šolc, u potpunosti je u interesu Evrope i bolje će učvrstiti Srbiju na Zapadu – čineći Vučićeve tvrdnje politički “zgodnim-neiskrenim”.
Demonstranti su mešavina antivučićevih opozicionih, ekoloških i nacionalističkih grupa
Ni Vašington ni Brisel ne oslanjaju se na Srbiju. Čini se da im je glavni cilj da spreče Srbiju da postane ruski satelit poput Belorusije. „Naša najveća briga je zloćudni uticaj Rusije“, rekao je zapadni diplomata koji je tražio da ostane neimenovan.
„Želimo da Srbija bude usklađena sa Zapadom, deo sistema koji se suprotstavlja ruskom ekspanzionizmu.
Srbi, željni da krenu na zapad, gledaju pre svega u Vašington. Visoki ministar je rekao da bi SAD trebalo da iskoriste svoj glas i uticaj da pomognu Srbiji, kao što su to učinile za Poljsku i druge zemlje Centralne Evrope pre više od 20 godina, da uđu u EU.
Mnogi Srbi se sećaju da je poslednji predsednik SAD koji je posetio Beograd bio Džimi Karter 1980. godine.
Kinez Si je bio ovde dva puta, a Putin tri puta.
Malo više fokusa na Srbiju u Vašingtonu moglo bi da napravi “razliku na terenu” — da se ovoj vladi omogući put da se približi slobodnom svetu i da je usput učini manje predisponiranom za autokrate i autokratske vlade
2024. nije 1990-te: Ne možete vratiti sat na vreme kada bi Toni Bler ili Bil Klinton mogli da preprave evropsku mapu probijajući se kroz članstvo u EU ili NATO. Dosta toga se promenilo.
Ali mesta koja danas postoje u sivim zonama ne dokazuju da u „postameričkom svetu“ nije važno u čijoj sferi uticaja završite.
Rusija i Kina veruju da su ta mesta vredna borbe – u Ukrajini krvavo , u Srbiji uticajem i pritiscima.
Ljudi koji rade sa Vučićem tvrde da je on otvoren za zapadni zagrljaj.
Ali samo pogledajte šta on radi na Ukrajini, na Balkanu i sa Evropom – a ne šta govori u zemlji!
EU ostaje privlačan cilj
U najmanju ruku, “šargarepa” koja Srbiji obećava istinske beneficije koje donosi članstvo u slobodnom svetu, mogla bi sama da odvuče ovu balkansku državu od Rusije i Kine.
Sidro demokratije i prosperiteta donelo je stabilnost u Evropi. Sive zone nisu.
Srbi znaju ovu istoriju.
Da li mi znamo?
Politico/Matthew Kaminski
Simptom/M.P.