Kada su se lideri iz desetina zemalja sastali u Mozambiku pre deceniju, njihov cilj je bio da oslobode svet jednog od njegovih najpodmuklijih oružja.
Godinama nakon potpisivanja značajnog sporazuma o zabrani upotrebe, proizvodnje i skladištenja mina, okupili su se na skupu kako bi postavili ambiciozan rok za završetak svojih napora: 2025.
Sada je tu 2025. godina, nazire se sasvim drugačiji presedan jer je pet evropskih zemalja objavilo svoje namere da se prve povuku iz sporazuma. Sve su članice NATO-a koje se graniče sa Rusijom i navode zabrinutost zbog rastuće pretnje koju predstavlja Vladimir Putin.
Grupe za ljudska prava opisale su ovaj potez kao šokantan i upozorile na „klizavu stazu“ koja počinje ponovnom upotrebom nagaznih mina i dovodi do erozije drugih međunarodnih humanitarnih normi.
Za Džodi Vilijams, koja je odigrala ključnu ulogu u obezbeđivanju široke globalne podrške za sporazum o nagaznim minama, vesti o preokretima izazvale su nutritivnu reakciju.
„To me tera da vrištim“, rekla je 74-godišnja nobelovka za Gardijan. “Zaista je zapanjujuće. Nagazne mine ne zaustavljaju invaziju. Mine ne utiču na ishod rata. Sve što rade je sakaćenje ili ubijanje vaših sopstvenih ljudi. “Zato me to užasava “.
Kada su vlade odbile da izmene postojeći sporazum o oružju kako bi se zabranile nagazne mine, Vilijams i ICBL su započeli višegodišnji napor da stvore novi. Rezultat je bio Otavski sporazum – sporazum iz 1997. koji se svrstava među najprihvaćenije međunarodne ugovore na svetu, sa više od 160 potpisnika.
Kasnije te godine, kada su Vilijams i njena organizacija zajednički dobili Nobelovu nagradu za mir, to je bio znak značajnog koraka koji je sporazum predstavljao kada je u pitanju zaštita civila od ratnih razaranja.
Njegov uspeh je bio vrtoglav, pao je broj godišnjih žrtava od nagaznih mina sa više od 25.000 na manje od 4.000, što je rezultiralo uništenjem više od 55 miliona zaliha nagaznih mina i smanjenjem broja zemalja koje aktivno proizvode oružje sa desetina na samo nekoliko.
Uprkos tome, nekoliko najmoćnijih zemalja sveta odbilo je da se prijavi.
„Morali smo to da uradimo van UN jer tamo svaka zemlja može staviti veto ili stati na put“, rekao je Vilijams, aludirajući na činjenicu da se većina stalnih članica Saveta bezbednosti UN – SAD, Kina i Rusija – i dalje protivi preduzimanju akcija protiv nagaznih mina.
Kao i većina međunarodnih sporazuma koji se odnose na oružje, Otavski sporazum uključuje okvir za države da se predomisle. Za Vilijamsa, ova klauzula ostaje logična mana, s obzirom na to zašto su se zemlje uopšte potpisale.
Za Vilijamsa, nervoza ovih zemalja je opravdana. “Nije nelogično. Razumem strah. U savršenom svetu, ili tako nečemu, možda bi barijera od mina imala smisla”, rekla je ona. “Ali nije. To ne sprečava odlučne vojnike da se upuste u bitku. Sve što dobijete je nered koji preti vašem sopstvenom stanovništvu.”
Čini se da ovo gledište potvrđuje i statistika. Kako nagazne mine nastavljaju da ubijaju i ranjavaju ljude širom sveta, ogromnu većinu – između 70% i 85% godišnje – čine civili. Skoro 40% onih koji su pogođeni minama su deca.
Ono što Vilijams vidi u preokretima je dublje pitanje da li države sada odbacuju ranije napore da zaštite civile od ratova.
„Ovo je kritičan trenutak“, rekla je. „Povlačenje mina ima uticaj na to kako neko razmišlja o važnosti zakona rata – deo zakona rata štiti civile od povreda iz sukoba.
Nekoliko dana ranije, Vilijamsova je otputovala u Jerusalim i Zapadnu obalu – upoznala žene na prvoj liniji otpora nasilju usred onoga što je nazvala „genocidom“.
Vratila se kući sa vestima da Donald Tramp reže položaje Pentagona koji su se fokusirali na sprečavanje civilne štete tokom američkih borbenih operacija.
Simptom/TheGuardian